Priča Farah Serdarević povodom Međunarodnog dana mladih pokazuje koliko znači kada mladi dobiju prostor, znanje i priliku da svoje ideje pretvore u djela i doprinesu otvorenijim, povezanijim i mirnijim zajednicama. Sa samo 17 godina, Farah to već radi na različite načine – kroz aktivizam, umjetnost, obrazovanje i inicijative kojima pokušava odgovoriti na probleme koje prepoznaje u svom Mostaru. Sve je počelo kada je krenula u srednju školu i počela se prijavljivati na radionice i programe za mlade. U početku je željela upoznati nove ljude, ali i bolje upoznati samu sebe.Ono što je počelo iz radoznalosti ubrzo je preraslo u želju da se aktivno uključi u ono što se dešava oko nje.„Shvatila sam da želim biti dio promjene. Primijetila sam da je sve manje mladih zainteresovano za ono što se dešava u njihovoj zajednici i zato sam odlučila svoju energiju usmjeriti na društvena pitanja“, kaže Farah, koja se uz osmijeh najčešće predstavi nadimkom – Farki.Izlazak iz zone komfora otvorio joj je drugačiji pogled na društvo, aktivizam i ulogu koju mladi mogu imati u svojim sredinama. Ubrzo je shvatila da ne želi samo posmatrati šta se dešava, već pokušati nešto promijeniti.Kroz Zajednicu volontera, koja se realizuje u okviru inicijative Dijalog za budućnost 3 (DFF3) uz podršku Fonda generalnog sekretara Ujedinjenih nacija za izgradnju mira (PBF), Farah je postala dio šire mreže mladih koji uče kako prepoznati probleme u svojim zajednicama, razgovarati s građanima o njihovim potrebama i zajedno tražiti konkretna rješenja. Program mladima pruža priliku da budu aktivniji u svojim sredinama, ali i da upoznaju vršnjake iz drugih dijelova Bosne i Hercegovine, razmjenjuju iskustva i otkriju da se, bez obzira na to odakle dolaze, često susreću sa sličnim izazovima i dijele slične težnje. Farah je jedna od 98 mladih volontera i volonterki iz 10 zajednica širom Bosne i Hercegovine koji su učestvovali u istraživanju potreba i izazova mladih i građana. Kroz taj proces stiču nova znanja i vještine, grade samopouzdanje i povezuju se s drugima – sve ono što im pomaže da se aktivnije uključe u život svojih zajednica.Za Farah se jedno pitanje posebno izdvojilo – pristupačnost javnih prostora osobama s invaliditetom.„Shvatili smo da veliki dio Mostara još uvijek nije prilagođen tako da se osobe s invaliditetom mogu slobodno i dostojanstveno kretati, pa smo odlučili pokrenuti inicijativu da to promijenimo. Kada prepoznamo problem, vjerujem da trebamo pokušati nešto uraditi da ga promijenimo.“Za Farah upravo to znači biti aktivan član zajednice – prepoznati problem koji utiče na ljude oko nas, saslušati različita iskustva i pokušati pronaći način da se nešto pokrene. Ali aktivizam nije jedini način na koji Farah govori o temama koje su joj važne. Tu je i umjetnost. Nedavno je predstavila svoj prvi rad velikog formata – platno dimenzija gotovo dva sa dva metra. Kombinujući različite tehnike, kroz svoj rad govori o politici, mentalnom zdravlju, međuljudskim odnosima i teretima koje ljudi često nose. Za Farah umjetnost nema stroga pravila. Ona joj daje mogućnost da kaže i ono što je ponekad teško izraziti riječima.Njena radoznalost vodi je i prema nauci, historiji i književnosti. Na Evropskoj noći istraživača Farah i njen tim osvojili su prvo mjesto s idejom usmjerenom na okolišnu održivost, dok su joj drugi projekti omogućili da povezuje istraživanje, kreativnost i timski rad.Ipak, kada govori o onome što joj je najvažnije, ne govori o nagradama. Govori o ljudima, učešću i hrabrosti da se napravi prvi korak.„Vjerujem da mladi mogu mijenjati svoje zajednice kada odluče jasno govoriti, biti kreativni i uporni. Bilo kroz aktivizam, umjetnost ili obrazovanje, želim pokazati da promjena uvijek počinje od pojedinca.“Njena majka Slađana kaže da je takav način razmišljanja dio Farahinog odrastanja odmalena.„Svoju djecu odgajala sam s uvjerenjem da je svaku revoluciju u svijetu pokrenula jedna osoba koja je imala viziju. Farah je tu ideju potpuno prihvatila. Uporna je, odlučna i veoma empatična, posebno kada prepozna nepravdu. Jednom riječju – ona je jednostavno svoja.“Priča od Farah istovremeno je dio mnogo šire priče o izgradnji mira – one koja počinje stvaranjem prostora u kojem mladi mogu govoriti, slušati jedni druge, sarađivati uprkos razlikama i zajedno tražiti rješenja za probleme koji utiču na njihove zajednice.Kroz Zajednicu volontera, mladi iz različitih dijelova Bosne i Hercegovine razgovaraju s građanima, prepoznaju potrebe svojih sredina i razvijaju vlastite inicijative. Istovremeno, susreti i zajednički rad s vršnjacima iz drugih gradova i općina omogućavaju im da razmjenjuju iskustva, prepoznaju ono što im je zajedničko i grade nova poznanstva i povjerenje izvan sredina iz kojih dolaze.Upravo je to jedan od ciljeva inicijative Dijalog za budućnost 3. Kroz veće učešće mladih i stvaranje prilika za dijalog, saradnju i povezivanje među zajednicama, inicijativa koju podržava PBF doprinosi izgradnji povjerenja i društvene kohezije, ali i tome da mladi imaju veću i konkretniju ulogu u oblikovanju svojih sredina.Na Međunarodni dan mladih, Farahina priča podsjeća nas da mladi nisu samo „budućnost“ o kojoj govorimo. Oni već danas imaju ideje, stavove i energiju da mijenjaju svoje zajednice – kada imaju priliku da ih pokažu i pretvore u djela.Za Farah sve počinje jednostavno: primijetiti šta bi moglo biti bolje i odlučiti da se ne ostane po strani.A ona nema namjeru čekati da neko drugi napravi prvi korak. Zajednicu volontera realizuje Agencija lokalne demokratije Mostar u okviru inicijative Dijalog za budućnost 3 (DFF3), koju zajednički provode UNDP, UNICEF i UNESCO, u partnerstvu s Predsjedništvom Bosne i Hercegovine i Ministarstvom civilnih poslova Bosne i Hercegovine, uz podršku Fonda za izgradnju mira generalnog sekretara Ujedinjenih nacija (PBF).

Šta rat ostavlja generacijama rođenim nakon njega? U svom radu Hana Selena Sokolović ne pokušava ponovo objasniti prošlost, već istražuje kako se ona pamti, prenosi i preoblikuje – unutar porodice, u javnom prostoru i kroz fotografiju.Hana je mlada umjetnica čija je porodična priča duboko vezana za Bosnu i Hercegovinu. Rođena je u Beču 1999. godine, odrastala između Austrije i nekoliko zemalja bivše Jugoslavije, dok je osnovne studije fotografije i novih medija završila u Pragu, a master studij u Hagu. Danas živi i radi između Haga, Beograda i šireg prostora Zapadnog Balkana. U šali kaže da je je 'jedinica koja ima pet starijih sestara' – jednu u Beču, jednu u Zagrebu, jednu u Beogradu i dvije u Sarajevu. Iako sama nema neposredno ratno iskustvo, njena porodična priča obilježena je ratom, raseljeništvom i sjećanjima koja su se prenosila kroz priče njenih sestara.Njeno interesovanje za sjećanje i naslijeđe prošlosti nije nastalo kao unaprijed odabrana tema, već kao niz pitanja koja su se postepeno povezivala kroz različite faze njenog rada. Za Hanu, historijski utvrđene činjenice o ratu nisu pitanje mišljenja niti prostor za relativizaciju. Zanima je raskorak između tih činjenica i načina na koji se prošlost kasnije prenosi, selektuje, potiskuje ili politički preoblikuje. Zato pitanje sjećanja za nju nije samo pitanje šta pamtimo već i ko ima moć da odredi šta će postati dio javnog znanja, a čija će iskustva ostati izvan njega.Iz susreta tih pitanja s porodičnim arhivom nastao je „Dear Orchid“, njen umjetnički rad inspirisan dnevnikom koji je njena sestra Selma, tada jedanaestogodišnjakinja, vodila tokom rata u Bosni i Hercegovini. „Dear Orchid“ je istovremeno rad o sestrinstvu, ratnom djetinjstvu i naslijeđu rata, ali i o granicama fotografije – o tome šta ona može sačuvati, šta nikada ne može prikazati i kako se iskustvo često prenosi upravo kroz priče, fragmente i praznine. Ovaj rad osvojio je prvo mjesto na ovogodišnjem Sarajevo Photography Festivalu, u okviru programa „Framing Peace Behind the Lens“ koji je realizovan uz podršku inicijative „Žene vode na putu mira i sigurnosti u Bosni i Hercegovini”. Inicijativu zajednički provode UN Women, UNFPA i IOM, u saradnji sa Ministarstvom za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine, uz podršku Fonda generalnog sekretara Ujedinjenih nacija za izgradnju mira (PBF).„Framing Peace Behind the Lens“ stvorio je prostor za fotografkinje i vizualne umjetnice da istražuju mir ne kao apstraktan ideal, već kao životno iskustvo oblikovano sjećanjem, otpornošću i svakodnevnom stvarnošću. Dajući vidljivost perspektivama koje su često zanemarene, program doprinosi inkluzivnijem javnom dijalogu i stvara nove narative o miru i postkonfliktnim društvima.U razgovoru koji slijedi  Hana govori o porodičnim arhivima i političkom naslijeđu prošlosti, o odgovornosti generacije koja rat nije neposredno doživjela te o umjetnosti koja ne nudi jednu novu „istinu“, već otvara prostor za složenost, različita čitanja i iskustva koja su dugo ostajala izvan javnog i umjetničkog diskursa.U svom radu odlučila si se fokusirati na temu sjećanja, emocionalnog naslijeđa i kolektivne historije koja oblikuje identitet u postkonfliktnim društvima. Da li je izbor ove teme došao spontano i odjednom, ili si je dugo birala i istraživala prije nego što si odlučila posvetiti joj svoj umjetnički angažman?Ne bih ovo posmatrala kao spontan izbor teme, ali ni kao nešto što je od početka bilo jasno definisano. Više kao niz pitanja koja su se postepeno slagala kroz različite faze rada i kroz promenu načina na koji razumem fotografiju. U ranijim radovima bavila sam se prostorom i arhitekturom kao nosiocima kolektivnog sećanja. Zanimalo me je kako se istorija upisuje u fizičko okruženje, kako prostor zadržava tragove društvenih i političkih promena i kako se to može čitati kroz fotografiju. U tom trenutku fotografiju sam razumela kao medij koji pre svega registruje odnos između vremena, materijalnosti i atmosfere. Kada sam upisala master, još nisam znala za dnevnik svoje sestre niti da će porodični arhiv postati polazište rada. Tada su me već zaokupljala pitanja ratne i postratne fotografije, kao i fotografije nasilja i traume, gde me je više zanimala politička dimenzija fotografije, odnosno način na koji učestvuje u oblikovanju percepcije i istorijskog narativa. Ne toliko šta fotografija prikazuje, već šta proizvodi, i kako se njeno značenje formira između statusa dokaza i onoga što ostaje izvan fotografije. Moje sestre su odrastale u vremenu u kojem nije postojala vizuelna dokumentacija njihovog svakodnevnog iskustva izbeglištva, dok sam ja odrasla u kontekstu stalne izloženosti slikama nasilja. Danas ratove i genocide posmatramo u realnom vremenu, a ta razlika između oskudice i preobilja fotografija postaje okvir kroz koji razmišljam o tome kako se iskustvo pamti, prenosi i razume. Ta razlika mi je postala jednako važna kao i sama porodična priča, jer otvara pitanje na koji način fotografija oblikuje naše razumevanje nasilja, dok porodično iskustvo nosi jednu sasvim drugačiju, intimnu težinu. Za mene je Dear Orchid, pored toga što je rad o sestrinstvu, ratnom detinjstvu i nasleđu rata, ujedno i rad o granicama fotografije. O tome šta fotografija može da sačuva, šta nikada ne može da prikaže i kako se sećanje često prenosi upravo tamo gde ona izostaje.Tvoj pobjednički rad na Sarajevo Photography Festivalu u kategoriji „Framing Peace Behind the Lens“ bavi se ličnom pričom tvoje porodice. Odlazila si u gradove u kojima je tvoja porodica tokom rata u BiH tražila utočište, tačnije tragala si za kućama u kojima su privremeno živjeli kao izbjeglice. Sve ovo desilo se prije nego što si ti rođena, ali ipak te oblikovalo na neki način? Odlazak na ta mesta bio je način da se približim prostorima koje sam godinama poznavala samo kroz priče svojih sestara. Više me je zanimalo šta se dešava kada dođeš na mesto koje je već prisutno u tvojoj mašti kroz tuđa sećanja i kako se ta zamišljena slika menja kada se susretne sa stvarnim prostorom. Zanimalo me je kako se oblikuje odnos između intimnog sećanja i fizičkog okruženja, posebno kada je reč o iskustvu koje nisam neposredno proživela. Najvažnije mi je bilo to što na ta mesta nisam otišla sama, već sa sestrom Senkom i našim tatom. Čim bismo stigli na neku lokaciju, prostor bi pokretao nova sećanja. Moja sestra bi se setila nečega što nikada ranije nije ispričala, ili bi isti događaj odjednom dobio sasvim novi detalj. Shvatila sam da se sećanje ne prenosi kao nešto završeno, već da se neprestano menja i iznova oblikuje kroz povratak, razgovor i zajedničko prisustvo. Na neki način, to putovanje je podsećalo na detektivsku, gotovo dečiju igru. Pratili smo put autobusa Dečije ambasade kojim su moje sestre i druga deca i žene napuštali Sarajevo. Tražili smo, i nalazili, kuće, dvorišta i sobe u kojima su nekada živele, pokušavajući da povežemo fragmente porodičnih priča sa konkretnim mestima. Ali istovremeno je to bio veoma emotivan porodični čin. Stajati zajedno ispred kuće u kojoj su živele, ili na kamenicama na kojima su se Selma i Senka igrale, značilo je vraćanje prostoru koji je decenijama postojao samo u našem sećanju i mašti. Mislim da su mi upravo ta putovanja pokazala da se iskustvo ne prenosi samo kroz priče, već i kroz praznine između njih, kroz ono čega se neko seti tek kada ponovo zakorači na određeno mesto. Fotografisanje i snimanje tih prostora za mene nije bilo pokušaj rekonstrukcije prošlosti, već način da zabeležim trenutak u kojem se sećanje ponovo aktivira kroz prisustvo tela u prostoru. Upravo taj susret sadašnjosti i prošlosti postao je jedan od ključnih elemenata rada. „Dear Orchid“ se istakao među 48 pristiglih prijava zbog jedinstvenog pristupa temi sjećanja, raseljeništva, transgeneracijske traume i veze među sestrama jer upravo to istražuješ – put svoje sestre, tada 11 godišnje djevojčice u ratu. Koliko ti je rad na ovom projektu pomogao da, pored razumijevanja porodične historije, bolje razumiješ i sam rat koji se desio u BiH? Ne bih rekla da mi je projekat pomogao da “bolje razumem” rat u smislu dodatnog znanja o događajima. Istorijske činjenice o ratu, njegovom toku, nasilju i političkim i pravnim odgovornostima su dokumentovane i tu ne postoji prostor za relativizaciju. Ono što se u radu pomera jeste odnos između tog istorijskog znanja i intimnih, porodičnih i fragmentarnih oblika pamćenja. Selmin dnevnik i porodične priče kroz koje sam odrastala ne objašnjavaju rat, već ostavljaju tragove iskustva koji se ne poklapaju sa načinom na koji se istorija kasnije organizuje u javnom i političkom diskursu. Zato me projekat nije približio ratu kao predmetu znanja, nego me je usmerio ka razlici između istorijski utvrdivih činjenica i načina na koji se iskustvo istog perioda prenosi, selektuje ili potiskuje kroz društvene i porodične kanale. Ta razlika je politički relevantna jer pokazuje da sećanje nije neutralno polje, već prostor u kom se prošlost stalno ponovo tumači i premešta između javnog i intimnog. U postratnom kontekstu Beograda, iz kog dolazim, to razdvajanje je strukturno prisutno. Postoje jasno dokumentovane činjenice o ratu i odgovornostima, ali i društveni narativi koji ih relativizuju ili premeštaju u zonu mišljenja. Ono što je ostalo kao najvažnije nije “razumevanje” rata, nego svest o tome da se on ne može odvojiti od načina na koji se kasnije o njemu govori, ćuti ili odlučuje da se ne govori. U tom raskoraku između istorije i njenog javnog preoblikovanja nastaje prostor mog rada. Zato bih rekla da me projekat nije vodio ka “razumevanju rata”, nego ka preciznijem uvidu u to kako se istorija i iskustvo razilaze i ponovo dotiču u procesu sećanja, i kako se u tom kretanju formira znanje o prošlosti. Selmin dnevnik i mesta kroz koja su ona i Senka prošle isto ne nude objašnjenje rata, već ga izvlače iz gotovih narativa i vraćaju u njegovu sirovu, svakodnevnu formu. Rat se u njima pojavljuje kao niz malih, konkretnih situacija u kojima devojčica pokušava da održi kontinuitet života dok se svet oko nje raspada. U crtežima, nalepnicama, razglednicama i zapisima svakodnevice, kao i u činu beleženja i arhiviranja sopstvenog života u tom trenutku, oblikuje se način na koji se dan pamti i organizuje u najgorim uslovima nasilja. U tom materijalu ostaje trag uporne sposobnosti jedne devojčice da svet i dalje beleži, pamti i zamišlja uprkos svemu.Koliko generacija umjetnika/ca kojoj pripadaš inače ima interesa da se kroz svoj rad bavi naslijeđem prošlosti i odakle kod tebe izvire ta potreba? U mojoj generaciji postoji upadljiv povratak interesovanja za nasleđe prošlosti, posebno za devedesete, ali iz nezgodne pozicije: nema ličnog iskustva događaja, ali postoje njihove posledice koje se svakodnevno žive. Ta udaljenost proizvodi stalnu napetost između onoga što se zna i načina na koji se to znanje politički koristi i tumači. Mislim da moja generacija stoji u napetosti između nasleđenog znanja i sistematski proizvedenog neznanja. To stvara situaciju u kojoj se mnogo toga “zna”, ali se retko precizno, a prečesto pogrešno imenuje u političkom smislu. U tom okviru interes za prošlost manje je povratak istoriji, a više pokušaj da se razume zašto i kako ona i dalje aktivno oblikuje sadašnjost. U mom slučaju, to nije bio izbor teme, već dugotrajno suočavanje sa činjenicom da se tema rata istovremeno podrazumeva i izbegava. Ta napetost postoji između mog ličnog, porodičnog, intimnog znanja o ratu i načina na koji se o njemu govori u širem društvenom i obrazovnom kontekstu u kojem sam odrasla. U tom smislu, interes za ove teme ne dolazi samo iz umetničke radoznalosti, već iz činjenice da se istorija u našem kontekstu stalno koristi kao sredstvo oblikovanja sadašnjosti.  Koliko generacija umjetnika/ca kojoj pripadaš inače ima interesa da se kroz svoj rad bavi naslijeđem prošlosti i odakle kod tebe izvire ta potreba? U mojoj generaciji postoji upadljiv povratak interesovanja za nasleđe prošlosti, posebno za devedesete, ali iz nezgodne pozicije: nema ličnog iskustva događaja, ali postoje njihove posledice koje se svakodnevno žive. Ta udaljenost proizvodi stalnu napetost između onoga što se zna i načina na koji se to znanje politički koristi i tumači. Mislim da moja generacija stoji u napetosti između nasleđenog znanja i sistematski proizvedenog neznanja. To stvara situaciju u kojoj se mnogo toga “zna”, ali se retko precizno, a prečesto pogrešno imenuje u političkom smislu. U tom okviru interes za prošlost manje je povratak istoriji, a više pokušaj da se razume zašto i kako ona i dalje aktivno oblikuje sadašnjost. U mom slučaju, to nije bio izbor teme, već dugotrajno suočavanje sa činjenicom da se tema rata istovremeno podrazumeva i izbegava. Ta napetost postoji između mog ličnog, porodičnog, intimnog znanja o ratu i načina na koji se o njemu govori u širem društvenom i obrazovnom kontekstu u kojem sam odrasla. U tom smislu, interes za ove teme ne dolazi samo iz umetničke radoznalosti, već iz činjenice da se istorija u našem kontekstu stalno koristi kao sredstvo oblikovanja sadašnjosti. Devedesete ostaju politički aktivno polje kroz svakodnevnu zatrovanost nacionalizmom, ne zatvoreno poglavlje, i to se vidi kroz sve pore društva u kojem sam odrasla. Zato me ne zanima samo pitanje kako se sećamo, nego ko ima moć da definiše šta se uopšte pamti. U tom okviru, ključno pitanje nije samo šta se pamti, nego ko pamti, kako pamti i ko ima pravo da pamti, jer to pravo direktno utiče na to šta ulazi u polje znanja, a šta ostaje potisnuto ili delegitimisano. U svojoj okolini stalno nailazim na zabrinjavajuću neinformisanost, posebno među mlađim generacijama, koja se nadovezuje na dominantne nacionalističke narative i omogućava da se istorijski utvrđene činjenice selektivno potiskuju ili premeštaju u zonu relativizacije. U tom smislu, arhiviranje vidim kao oblik otpora zaboravu, ali i kao odgovornost. Kao generacija imamo mogućnost da postavljamo pitanja koja prethodne generacije nisu mogle, nisu želele ili nisu imale uslove da postave, i u tome vidim i obavezu da se više oslanjamo na fragmente potisnutih iskustava nego na stabilne autoritete koji su ih oblikovali. Imamo odgovornost da ne budemo nostalgični. Možda to znači da treba pažljivije da slušamo svoje sestre i svoje majke, a da više preispitujemo autoritete očeva i dedova, jer se upravo u tim različitim nivoima pripovedanja vidi gde nastaje sećanje, a gde se proizvodi njegova verzija.Na koji način nagrada koju si osvojila doprinosi tvom umjetničkom stvaranju, i kako generalno nagrade poput „Framing Peace Behind the Lens“ osnažuju ženske glasove u umjetnosti? Ova nagrada mi pre svega znači kao potvrda da postoji prostor za sporije, istraživačke projekte koji se bave složenim i često bolnim temama. Ohrabruje me da nastavim da razvijam rad koji zahteva vreme, poverenje i dug proces istraživanja. Istovremeno, važno mi je što se kroz ovakve nagrade prepoznaju perspektive koje mir ne razumeju kao odsustvo sukoba, već kao proces suočavanja, pamćenja i odgovornosti. U tom smislu, svesna sam i privilegije iz koje govorim i radim, od činjenice da ne dolazim iz neposrednog ratnog iskustva, do mogućnosti da se školujem i radim u različitim kontekstima, što mi je omogućilo i određenu distancu iz koje danas mogu drugačije da sagledam prostore iz kojih potičem. Mislim da je posebno značajno kada se otvara prostor za umetnice čiji rad polazi od iskustava koja su dugo bila potiskivana ili posmatrana kao privatna, i time isključena iz šireg javnog i umetničkog diskursa. Takva vidljivost ne deluje samo simbolički, već utiče direktno na to koje priče imaju pravo da uđu u umetnički i javni prostor.Pored fotografije, baviš se i videoprodukcijom i istraživačkim radom. Sve si ove aspekte objedinila tokom rada na projektu „Dear Orchid“. S obzirom na tvoje iskustvo, koliko svi ovi segmenti umjetničkog angažmana mogu doprinijeti društvenim promjenama i kreiranju drugačijih narativa u procesu izgradnje mira?Mislim da umetnost nema obavezu da daje odgovore, ali ima mogućnost i odgovornost da otvori prostor za razgovore koji često izostaju u javnosti. Nijedan medij sam po sebi ne može da promeni društvo, ali može da promeni način na koji ga vidimo i razumemo. Svakako može snažno da utiče na to kako uopšte vidimo ono što smatramo ‘stvarnim’. U tom smislu, različiti mediji za mene nisu samo izbor forme, već način da se izbegne redukcija iskustva i da se zadrži njegova složenost. Fotografija radi sa fragmentom, video uvodi trajanje, a istraživački rad otvara slojeve koji nisu vidljivi u samoj slici, ali u Dear Orchid ti elementi funkcionišu zajedno, jer nijedan ne daje potpunu verziju iskustva. U tom smislu, kroz različite medije ne prenosim samo informacije, već pre svega emociju, jer upravo emocija otvara prostor za razumevanje i empatiju i omogućava da se iskustvo ne svede na jednu interpretaciju ili jedno značenje. Ako umetnost ima neku ulogu u procesu izgradnje mira, onda to nije u proizvodnji jedne poruke, već u otvaranju prostora za složenost, nesigurnost i različita čitanja. U tom smislu, cilj nije da se ponudi nova „istina”, već da se omogući drugačiji odnos prema onome što već mislimo da znamo, ali i prema onima čija iskustva nikada nisu bila deo tog znanja, i da se otvori mogućnost da nešto osetimo prema drugome. Umetnik ne može biti izdvojen iz političkog konteksta u kojem stvara i svaki rad, čak i kada to ne izgovara direktno, nosi određeni oblik odgovornosti, ili neodgovornosti. 

Predsjedavajuća Vijeća ministara Bosne i Hercegovine Borjana Krišto i rezidentna koordinatorica Ujedinjenih nacija u Bosni i Hercegovini Arnhild Spence potpisale su danas u Sarajevu Okvir saradnje za održivi razvoj između Bosne i Hercegovine i Ujedinjenih nacija za period 2026 – 2030.Potpisivanjem ovog dokumenta potvrđeno je strateško partnerstvo usmjereno na ostvarivanje Ciljeva održivog razvoja i provedbu Agende 2030 u Bosni i Hercegovini.Predsjedavajuća Krišto istaknula je da potpisivanje ovog dokumenta potvrđuje zajedničku opredijeljenost Bosne i Hercegovine i Ujedinjenih nacija za ubrzanje održivog razvoja, jačanje institucija, unapređenje kvaliteta života građana i građanki, te izgradnju uključivijeg, otpornijeg i prosperitetnijeg društva. Rezidentna koordinatorica Ujedinjenih nacija u BiH Arnhild Spence naglasila je da Okvir saradnje označava važno novo poglavlje u partnerstvu između Ujedinjenih nacija i vlasti u Bosni i Hercegovini.„Okvir saradnje usklađen je s prioritetima Okvira za realizaciju Ciljeva održivog razvoja i Reformske agende u Bosni i Hercegovini. Odražavajući snažnu posvećenost vlasti u Bosni i Hercegovini, on postavlja zajedničku viziju usmjerenu na inkluzivni zeleni rast, razvoj ljudskog kapitala, te odgovorne institucije i društvenu koheziju. Ujedinjene nacije ostaju posvećene saradnji s partnerima u zemlji na ubrzanju ostvarivanja Ciljeva održivog razvoja“, izjavila je Spence. Okvir saradnje predstavlja temeljni strateški dokument kojim se definiše saradnja Bosne i Hercegovine i sistema Ujedinjenih nacija tokom narednih pet godina, sa procijenjenim finansiranjem od 407 miliona američkih dolara, i 19 entiteta Ujedinjenih nacija kao potpisnika. Njegova provedba zasniva se na koordiniranom pristupu i partnerstvu s institucijama vlasti na svim nivoima, kao i na kontinuiranim konsultacijama sa organizacijama civilnog društva, razvojnim partnerima i drugim relevantnim akterima.Dokument je izrađen zajedničkim radom tima Ujedinjenih nacija u Bosni i Hercegovini i Međuresorne radne grupe za praćenje provedbe Ciljeva održivog razvoja, te predstavlja nastavak uspješne saradnje nakon isteka prethodnog Okvira saradnje za period 2021 – 2025.

UN Women u Bosni i Hercegovini provodi pilot-inicijativu medicinske rehabilitacije kao dio šireg paketa mjera podrške s ciljem unapređenja dobrobiti i mentalnog zdravlja žena preživjelih seksualnog nasilja u ratu.Ogledala jedne drugima„Preživjele se često osjećaju neshvaćeno u široj zajednici, ali kada smo zajedno, postajemo ogledala jedne drugima.“Gotovo tri decenije nakon završetka rata u Bosni i Hercegovini, procjenjuje se da oko 20.000 žena preživjelih seksualnog nasilja povezanog s konfliktom i dalje živi s njegovim dugotrajnim posljedicama, dok stigma i neujednačen pristup pravdi, zdravstvenoj i psihosocijalnoj zaštiti i dalje predstavljaju ozbiljne prepreke. Za bezbroj žena, trauma rata se „nastanila“ u njihovim tijelima.Jedna od njih je 52-godišnja Mirsada Tursunović.Nakon godina ekonomskih poteškoća i nedostatka podrške, odlučila je svoje iskustvo usmjeriti na pomoć drugim ženama. Danas je suosnivačica i volonterka-predsjednica Udruženja za podršku žrtvama i preživjelim seksualnog nasilja u ratu „Naš glas“ u Tuzli, gdje zagovara prava preživjelih, rehabilitaciju i njihovu društvenu uključenost.Ipak, posljedice nasilja koje je preživjela i dalje su dio njene svakodnevnice. „Već skoro 27 godina živim s dijabetesom tipa 2, koji je izazvan traumom koju sam preživjela“, kaže Tursunović. „Također imam herniju diska i druge hronične bolesti. Od 2010. godine ovisim o inzulinu i drugim terapijama.“Prilika za oporavakU februaru 2026. godine, UN Women je, u partnerstvu s Udruženjem „Vive Žene“ iz Tuzle i uz finansijsku podršku inicijative Vlade Ujedinjenog Kraljevstva za sprečavanje seksualnog nasilja u konfliktu (PSVI), pokrenuo pilot-program medicinske rehabilitacije za žene koje su preživjele seksualno nasilje povezano s konfliktom.Ova inicijativa ponudila je sveobuhvatnu medicinsku rehabilitaciju u specijaliziranim zdravstvenim centrima, pomažući ženama da se suoče s dugoročnim fizičkim i emocionalnim izazovima povezanim s ratnom traumom.U programu je učestvovalo 18 žena, uključujući Mirsadu Tursunović.„Od trenutka kada sam stigla u rehabilitacijski centar, osjetila sam olakšanje“, prisjeća se. „Dočekalo me ljubazno medicinsko osoblje, koje mi je uručilo već pripremljen medicinski karton s naznakom ‘civilna žrtva rata’. Kada sam upoznala doktoricu, nisam morala objašnjavati svoju prošlost niti ponovo proživljavati traumatična iskustva. Za mene je to bilo snažno iskustvo, mjesto gdje je duša mogla disati.“Za 50-godišnju Adisu Likić, osnivačicu i volonterku-predsjednicu Udruženja žena za ruralni razvoj „Zvijezda“ iz Vareša, program je odgovorio na potrebu koju preživjele izražavaju već godinama.„Mogu govoriti u ime svojih članica koje su prošle specijalizirani tretman i mnogih drugih žena – bile su oduševljene. Većini je ovakav vid rehabilitacije bio prijeko potreban“, kaže Likić. Kvalitet usluge je važanPrema riječima Jo-Anne Bishop, predstavnice UN Women u Bosni i Hercegovini, pilot-inicijativa potvrdila je važnu lekciju: način na koji se pruža podrška jednako je važan kao i sama podrška.„Preživjele su naglasile da su privatnost, poštivanje, ljubazno i obučeno osoblje, te pristup psihološkoj podršci ključni“, kaže Bishop. „Drugim riječima, nije dovoljno samo uputiti nekoga na uslugu. Usluge moraju biti dizajnirane prema specifičnim potrebama i iskustvima preživjelih.“Pilot-program nije osmišljen da zamijeni ulogu države, već da pokaže model rehabilitacije usmjeren na preživjele i identificira šta je potrebno kako bi se pravo na rehabilitaciju ostvarilo kroz javni sistem. Jačanje organizacija koje vode preživjeleMedicinska rehabilitacija je samo jedan dio šireg pristupa podršci ženama preživjelima.Kroz svoju Platformu za rodnu pravdu, UN Women sarađuje s organizacijama koje vode preživjele širom svijeta, uključujući Bosnu i Hercegovinu, pružajući obuke, male grantove i podršku za jačanje njihovog zagovaranja i dugoročne održivosti.Udruženje Adise Likić, koje okuplja 28 žena preživjelih, dobilo je prvu značajnu finansijsku podršku od UN Women 2016. godine.„Tokom proteklih godina, UN Women je nastavio biti uz nas. Osjećale smo se saslušano“, kaže Likić. Ekonomsko osnaživanje ostaje jedan od najvećih izazova. Mnoge žene su nezaposlene i oslanjaju se prvenstveno na naknade za preživjele kako bi izdržavale sebe i svoje porodice.Kako bi ostvarile prihod, članice ovih udruženja proizvode i prodaju ručne radove – od vunenih tepiha, torbi i papuča s tradicionalnim motivima, do prehrambenih proizvoda poput džemova, čajeva i sira.Kako bi proširile tržišne mogućnosti, UN Women i Ujedinjeno Kraljevstvo podržali su organizacije žena, uključujući i udruženja preživjelih, u predstavljanju i prodaji njihovih proizvoda na Women 100 Expo u Sarajevu.Zajedničko iscjeljenjeZa Mirsadu Tursunović, jedna od najvažnijih vrijednosti programa bila je prilika da se oporavlja zajedno sa ženama koje dijele slična iskustva.„Preživjele se često osjećaju neshvaćeno u zajednici, ali kada smo zajedno tokom liječenja, potreba da objašnjavamo ili skrivamo svoju traumu nestaje. Postajemo ogledala jedne drugima.“Program rehabilitacije ne može izbrisati posljedice seksualnog nasilja u ratu, ali može ponuditi nešto snažnije – osjećaj pripadnosti. via UN Women Europe and Central Asia