Od 2016. godine UN Women BiH u saradnji sa gender centrima Federacije BiH (FBiH) i Republike Srpske (RS) podržava formiranje novih i rad postojećih multisektorskih timova za prevenciju nasilja u porodici širom BiH. Ovi timovi - koji se obično sastoje od različitih institucija kao što su centri za socijalni rad, policija, domovi zdravlja, općine, obrazovne ustanove - svjedoče da odgovor na nasilje u porodici mora biti sistemski i organizovan. O tome koliko saradnja i kvalitetan zajednički rad mogu učiniti za prevenciju nasilja i zaštitu preživjelih, razgovarali/e smo s Indirom Mehić Čejvan, direktoricom Centra za socijalni rad u Jajcu, malom gradu u središnjem dijelu BiH, u kojem je saradnja različitih institucija donijela vidljive rezultate. Mehić Čejvan, koja je ujedno i predsjednica Udruženja socijalnih radnika i radnica Srednjobosanskog kantona, pojašnjava na koji način je uspostavljen multisektorski tim u Jajcu, šta ga čini uspješnim i zašto je značajan za lokalnu zajednicu. Kada je pokrenut  multisektorski tim za prevenciju nasilja u porodici u Jajcu i koje institucije imaju svoje predstavnike/ce u ovom timu? Jajce je bilo među prvim lokalnim zajednicama u FBiH koje su potpisale Protokol intervencija u slučajevima nasilja u porodici u decembru 2012. godine. Nakon toga, Centar za socijalni rad je potpisao sporazum sa nevladinim organizacijama o uvođenju SOS telefona 1265, koji je i danas u upotrebi. Potpisnici protokola su bile sve značajne lokalne institucije, a nama je bilo najbitnije da su se, pored Centra za socijalni rad, u sve aktivnosti uključili i načelnik Općine Jajce, Policijska uprava i policijska stanica Jajce, Općinski sud i Dom zdravlja. Zatim smo 2018. godine revidirali protokol u skladu s novim Zakonom o zaštiti od nasilja u porodici. Naš multisektorski tim danas čini 12 članova/ica, i pored ranije spomenutih institucija u njemu su predstavnici/e osnovnih i srednjih škola, kao i Centra za mentalno zdravlje. Koje aktivnosti multisektorskog tima biste izdvojili kao najznačajnije? Uradili smo mnogo aktivnosti, a na početku je najbitnije bilo podići svijest lokalne zajednice o postojanju samog nasilja u porodici. U tom periodu multisektorski tim je u mjesnim zajednicama održavao edukacije za stanovništvo. U početku je to bilo stidljivo, posjećivalo nas je 10-15 osoba, a kasnije se pretvorilo u masovni odaziv. Tada smo nekoliko hiljada stanovnika educirali o nasilju u porodici i pravima žrtava. Također, Jajce kao mala lokalna zajednica nema sigurnu kuću i socijalni radnici iz Centra za socijalni rad su ukazali na taj problem, koji je bilo potrebno riješiti na adekvatniji način. Pokrenuta je inicijativa prema Općini Jajce u cilju da se obezbijedi jedna stambena jedinica za smještaj žrtava nasilja u porodici i odgovor je bio pozitivan, a dobili smo i donaciju od Njemačke ambasade za opremanje te stambene jedinice. Mi smo taj stan nazvali “Prihvatni centar za žrtve nasilja i žrtve trgovine ljudima”. Koliko su druge institucije, pored Centra za socijalni rad, zainteresovane za učešće u multisektorskom timu i posvećene borbi protiv nasilja u porodici i rodno zasnovanog nasilja? Po prirodi posla, Centar za socijalni rad je pokretač i inicijator aktivnosti. Ali nikada nismo imali nikakvu prepreku – na svaki poziv, sastanak, ne samo u vezi sa nasiljem u porodici, nego i drugim problemima, odazivali su nam se i direktori institucija, ali i predstavnici vladinog i nevladinog sektora, što ukazuje na dobru saradnju. Naprimjer, ukoliko sudija iz Općinskog suda ili neki drugi profesionalac iz druge institucije koja je potpisnik protokola, uoči neki problem u vezi sa nasiljem, a posebno nasiljem nad djecom, onda multisektorski tim zakazuje sastanak i pokušava se iznaći rješenje problema ili eventualno uvođenje određenih preventivnih mjera na lokalnom nivou. Također, multisektorski tim održava i edukacije u školama za nastavno osoblje i učenike/ce na temu suzbijanja nasilja u porodici i vršnjačkog nasilja. Koliko su vam podrška i supervizija Gender centra uz podršku UN Women BiH značile u osnaživanju multisektorskog tima, koliko je to vama kao profesionalcima/kama bilo značajno? Kada govorimo o podršci Gender centra FBiH u osnaživanju rada multisektorskog tima u lokalnoj zajednici, činjenica je da bez njihove podrške, kako financijske tako i stručne, ne bi došlo do ozbiljnijeg pristupa i rada na temi suzbijanja nasilja u porodici. Ključ rješenja mnogih pitanja je u redovnim sastancima članova tima, kao i u zajedničkom djelovanja u cilju sprečavanja pojave nasilja. Takođe, razmjena iskustava i saznanja s aspekta svih sektora je dodatno rezultirala bržim reakcijama na terenu. Gender centar FBiH je takođe bio podrška u edukaciji profesionalaca/ki iz svih sektora. Da li ste primijetili promjene koje ilustruju pozitivan napredak u borbi protiv nasilja u porodici u vašoj zajednici, i, ako da, kolika je uloga multisektorskog tima u tome? Nakon donošenja novog Zakona o zaštiti od nasilja u porodici i zahvaljujući radu multisektorskog tima na području naše općine, u periodu od 2014. godine do danas izrečeno je 66 zaštitnih mjera, i po tome smo bili prepoznatljivi u FBiH. To sigurno nije samo zbog Centra za socijalni rad, nego zbog rada multisektorskog tima. Također, to je ostvareno posebno zahvaljujući sudiji koji radi na slučajevima nasilja u porodici u Općinskom sudu Jajce. On se zaista, u saradnji sa svim ostalim članovima/icama tima, opredijelio za izricanje zaštitnih mjera čiju smo provedbu kasnije pratili mi iz ostalih institucija. To pokazuje da je rad multisektorskog tima sigurno imao efekta. Istakla bih i da u općini Jajce imamo 28 mjesnih zajednica i predstavnici/e iz svih njih su bili na edukaciji o nasilju u porodici. Time smo pokazali da je od velike koristi rad tima na terenu po mjesnim zajednicama. Mi u centrima za socijalni rad radimo jedan rovovski posao. To znači da smo, na neki način, na prvoj liniji u pristupu i kontaktu sa građanima i građankama koji su u stanju socijalne potrebe. Veoma je teško raditi u nekoj lokalnoj zajednici gdje nemate razumijevanje za osnovne stvari – npr. da se profesionalcima obezbijede adekvatni uslovi rada i financiranje. Ako toga nema, pretpostavljam da ljudi onda nisu ni motivisani da daju sebe u određenim oblastima. Na području Srednjobosanskog kantona, svih 12 lokalnih zajednica imaju potpisane protokole intervencija u slučajevima nasilja u porodici, i to je uspjeh Udruženja socijalnih radnika. Naravno, uspjeh u tim zajednicama zavisi od podrške na lokalnom nivou, ali je sigurno da se u svim zajednicama provode određene aktivnosti usmjerene na suzbijanje nasilja u porodici.

Aktivnost podržava žene poduzetnice, mlade i druge ranjive kategorije. Zahvaljujući ovoj podršci, tekstilne kompanije su uspjele rasti i otvarati radna mjesta čak i tokom pandemije. Tekstilne kompanije u Bosni i Hercegovini suočile su se sa brojnim izazovima u proteklom periodu. Narudžbe i prodaja značajno su pale, a poremećeni su i procesi nabavke, zbog čega je nabavka sirovina bila otežana već od početka februara 2020. Procjenjuje se da svako treće izgubljeno radno mjesto tokom pandemije u zemlji bilo upravo u ovoj grani privrede. Projekt EU4Business Recovery, koji finansira Evropska unija, pruža finansijsku i tehničku podršku tekstilnoj industriji u Bosni i Hercegovini u ublažavanju utjecaja pandemije na prodaju i radna mjesta. MOR je jedna od provedbenih agencija koja podržava 29 lokalnih firmi u tekstilnom sektoru, uključujući proizvodnju odjeće, kože i obuće. Podrška projektu uključuje kupovinu nove opreme i sirovina, obuku u cilju poboljšanja produktivnosti u okviru ILO SCORE metodologije i pristup novim tržištima. Na nedavno organizovanoj modnoj reviji u Banjaluci, učestvovale su neke od kompanija korisnika programa EU4Business Recovery. CatWalk je prevazišao očekivanja CatWalk iz Sarajeva, osnovan 2012. godine, specijalizirao se za žensku odjeću i ima maloprodaju u glavnom gradu Bosne i Hercegovine. “Projekt je značajno unaprijedio naše poslovanje i pomogao nam da prebrodimo negativne posljedice godina provedenih u pandemiji COVID-19”, kaže Ema Burdžović, direktorica CatWalka. Ključni doprinosi projekta bili su podrška u pokretanju izvoza u Evropsku uniju, otvaranje web-shopa, kao i nove poslovnice maloprodaje u regiji. “Lansiramo našu novu liniju proizvoda – kupaće kostime – i unaprijedili smo proizvodne procese nabavkom softvera za dizajn odjeće”, nastavlja Ema nabrajati uspjehe svoje kompanije. U početku su uz podršku projekta planirali otvoriti pet novih radnih mjesta. Ema ponosno ističe da je taj cilj ne samo postignut, već i premašen. “Uz podršku koju smo dobili od MOR-a (ILO-a) udvostručili smo broj naših radnika, sa 12 na 24”.                 Brand Sana Linea iz Bosne i Hercegovine je pokazala svoje #MadeInBiH radove na modnoj reviji                              održanoj u septembru 2022. ©ILO  Deset novih radnih mjesta u Sana Linei Još jedna kompanija pomognuta kroz projekt je Sana Linea, tekstilna kompanija sa dugom tradicijom iz Kostajnice. Osnovana 1947. godine, kompanija trenutno zapošljava 74 radnika i u potpunosti je pod vodstvom žena. Imaju 13 maloprodajnih objekata širom Bosne i Hercegovine, te dva u Srbiji. “Ovom podrškom uspjeli smo modernizirati proizvodnju nabavkom specijalnih mašina i zaposliti 10 novih radnika. Također smo razvili web shop i web stranicu kako bismo mogli doći do novih kupaca. Počeli smo izvoziti u EU”, kaže Marijana Bučevac, direktorica kompanije Sana Linea. O projektu: MOR, u partnerstvu sa Njemačkom razvojnom agencijom (GIZ) i UNDP-om, provodi projekat koji finansira EU „COVID-19 Investment Response – EU4Business Recovery“ kako bi podržao oporavak bh. ekonomije od posljedica COVID-19. Opći cilj projekta je pružiti hitnu podršku mikro, malim i srednjim poduzećima kako bi se osigurao njihov kontinuitet poslovanja, zadržalo više od 1000 radnih mjesta i otvorilo najmanje 100 novih radnih mjesta.

Novinarka Selma Učanbarlić u razgovoru sa sugovornicima za potrebe priča o rodno odgovornom budžetiranju, kreiranim u sklopu suradnje UN Women sa medijima radi unapređenja izvještavanja o rodno odgovornom budžetiranju. Novinari i novinarke koji/e izvještavaju o ovoj temi se suočavaju sa netransparentnim institucijama, nedostatkom sagovornika, kao i finansijske i uredničke podrške. Novinari i novinarke i urednici i urednice iz zemalja Zapadnog Balkana ističu da se mediji ne fokusiraju na izvještavanje o rodno odgovornom budžetiranju, što je naglašeno tokom razgovora u okviru online regionalnog dijaloga „Izvještavanje medija o rodno odgovornom budžetiranju“, održanog 12. septembra 2022. godine u organizaciji UN Women. Razlog za to je nedostatak znanja o rodno odgovornom budžetiranju među novinarima i novinarkama i urednicima i urednicama, kao i nedovoljna svijest o važnosti izvještavanja o pitanjima rodne ravnopravnosti. „Budžetsko izvještavanje se u većoj mjeri treba fokusirati na ono što je potrebno ljudima i probleme sa kojima se suočavaju na dnevnoj osnovi. Izvještavanje medija može i treba ohrabriti građane i građanke da prate procese vezane za javne finansije i budžet i pokazati im da mogu biti uključeni i zagovarati pitanja koja smatraju važnim, kao i da općenito mogu dati doprinos transparentnosti javne potrošnje“, kaže Ermira Lubani, programska stručnjakinja za rodno odgovorno budžetiranje u Regionalnom uredu UN Women za Evropu i Centralnu Aziju. Jedan od uzroka nedovoljnog izvještavanja medija o rodno odgovornom budžetiranju su i netransparentne institucije koje rijetko zasnivaju svoje odluke o raspodjeli budžeta na principima rodno odgovornog budžetiranja i rijetko o tome govore u javnosti. Istraživanje koje su u Bosni i Hercegovini proveli Mediacentar Sarajevo i UN Women pokazuje da mediji redovno izvještavaju o budžetu, ali se njihovo izvještavanje obično svodi na političke razmirice, šture i okvirne brojke, izjave za medije i opće izjave političara o budžetu. „Postoji nedostatak analitičkih članaka o budžetskim procedurama koje pišu novinari i novinarke, a posebno onih koji uključuju rodnu perspektivu. Bavljenje specifičnim budžetskim stavkama, potrošnjom u okviru istih i nadzorom nad budžetom, u smislu preispitivanja da li osigurava jednaku i fer podjelu za sve ili ne, jednostavno nije način na koji mainstream mediji izvještavaju o budžetima“,' kaže Selma Zulić Šiljak, jedna od autorica istraživanja. „Istraživanje o medijskom izvještavanju o rodno odgovornom budžetiranju u Bosni i Hercegovini u 2020. godini“ je prvo istraživanje o ovoj temi provedeno u Bosni i Hercegovini. Prema ovom istraživanju, 40% novinara i novinarki koji/e su učestvovali u anketi su naveli da nisu upoznati sa rodno odgovornim budžetiranjem, a samo 10% njih je odgovorilo da su već izvještavali o rodno odgovornom budžetiranju, ali samo u rijetkim prilikama. Zulić Šiljak objašnjava da je provedeno istraživanje istaklo potrebu za obukom o rodno odgovornom budžetiranju za novinare i novinarke i urednike i urednice. U martu 2022. godine, Mediacentar i UN Women su održali obuku za bh. novinare i novinarke kako bi ih uveli u rodno odgovorno budžetiranje, podigli njihovu svijest o ovoj temi i povećali izvještavanje medija o ovoj temi. Novinar Slađan Tomić, koji je pohađao obuku, kaže da nije bio upoznat sa rodno odgovornim budžetiranjem prije obuke, bez obzira što već sedam godina radi kao novinar. Znanje koje je stekao tokom obuke ga je potaklo da izvještava o ovoj temi. „Kroz učenje o budžetima i načinu na koji budžeti mogu biti rodno odgovorni, a posebno o prednostima koje to donosi, stekao sam osnovno znanje o rodno odgovornom budžetiranju i načinu na koji mediji mogu izvještavati o tome“, rekao je Tomić. Novinari i novinarke iz regije imaju slična iskustva i suočavaju se sa sličnim izazovima     Iako istraživanje o izvještavanju medija o rodno odgovornom budžetiranju nije provedeno na cijelom Zapadnom Balkanu, iskustva pokazuju da se novinari i novinarke u regiji suočavaju sa sličnim izazovima pri izvještavanju o ovoj temi. Novinari i novinarke i urednici i urednice iz Albanije, Bosne i Hercegovine, Kosova* i iz Srbije koji su učestvovali u online regionalnom dijalogu koji su organizirali Mediacentar i UN Women navode da mediji na Zapadnom Balkanu općenito nisu zainteresirani za izvještavanje o rodno odgovornom budžetiranju. Novinari i novinarke se slažu da je rijetko izvještavanje medija o ovoj temi uzrok nedostatka znanja novinara i novinarki o ekonomskim i rodnim pitanjima. „Nemamo puno novinara i novinarki koji se bave ekonomijom, a to je problematično, obzirom da mlađi novinari i novinarke imaju poteškoće da razumiju i budu uključeni u ovaj sektor. Izazov je objašnjavati novinarima i novinarkama probleme u ekonomiji i važnost rodno odgovornog budžetiranja“, kaže Aurora Sulçe, izvršna producentica za poslovne teme A2 CNN u Albaniji. Međutim, novinari i novinarke koji izvještavaju o ovim temama se suočavaju sa poteškoćama pri pristupu informacijama i nedostatkom transparentnosti institucija. Dokumenti i podaci koje objavljuju institucije su često nedovoljni za novinarske priče, a ni institucije ne pomažu pri ovome, jer ne omogućavaju blagovremeni pristup dodatnim informacijama.  „Značajan broj uposlenika i uposlenica institucija ne razumiju šta su rodno odgovorni budžeti, a mi moramo ulagati dodatne napore kako bismo im objasnili šta tražimo ili pronašli osobe koje razumiju to pitanje. Novinari i novinarke koji/e izvještavaju o ovoj temi se suočavaju sa brojnim izazovima čak i kada nastoje dobiti osnovne informacije o rodno odgovornim programima“, objašnjava Selma Učanbarlić, freelance novinarka iz Bosne i Hercegovine. Milica Janjatović iz Novosadske novinarske škole kaže da je nedostatak transparentnosti institucija manji problem u odnosu na nedostatak interesa medija za ovu temu. „Postoje određene informacije koje su javno dostupne i koje bi mogle biti dobar početak za izvještavanje medija, ali mediji su ti koji moraju izvršiti pritisak na institucije, tražiti od njih da budu transparentnije i pružaju više informacija. Institucije to neće uraditi same od sebe, na medijima je da to zahtijevaju“, objašnjava Janjatović. Novinari i novinarke također kažu da je teško pronaći adekvatne sagovornike među korisnicima javnih sredstava i stručnjacima i stručnjakinjama. Sulçe objašnjava da žene često odbijaju da javno govore i vjeruje da je razlog za to činjenica da muškarci i dalje dominiraju u medijima. „Ne mogu objasniti zašto se one ponekad osjećaju nesigurno da podijele svoje argumente i budu dio javnog mnijenja. Žene moraju imati puno aktivniju ulogu u društvu, ali i biti uzor u medijima. Takve žene nama novinarima i novinarkama mogu pomoći da u većoj mjeri govorimo o rodnoj ravnopravnosti“, naglašava Sulçe. Isto tako, novinari i novinarke navode da redakcije i urednici i urednice ne smatraju da je potrebno ulagati vrijeme i resurse u cilju izvještavanja o ovoj temi. Hilma Unkić, freelance novinarka iz Bosne i Hercegovine koja je predstavila svoje iskustvo u izvještavanju o rodno odgovornom budžetiranju, kaže da je novinarima i novinarkama potrebna podrška kako bi izrađivali kvalitetan sadržaj za medijsko izvještavanje. „Novinarima i novinarkama su prije svega potrebni urednici i urednice koji/e su upućeni u ovu temu, koji/e su strpljivi i koji/e nam daju dovoljno vremena da se bavimo ovim temama, a koji/e nam, naravno, također omogućavaju resurse da bismo napravili kvalitetnu priču“, dodaje Unkić. Istraživanje koje su proveli Mediacentar i UN Women ukazuje da je potrebno stalno i detaljno izvještavanje o cjelokupnom procesu izrade, usvajanja i izvršenja budžeta. „To će podići svijest građana i građanki o važnosti budžeta i pojasniti njihovu ulogu i njihovu moć da utiču na proces izrade budžeta, što može poboljšati ostvarivanje njihovih ljudskih prava i jednakost svih osoba“, navodi se u istraživanju. Spor, ali vidljiv napredak Bez obzira na sve izazove, novinari i novinarke smatraju da je ostvaren napredak u promoviranju rodne ravnopravnosti na Zapadnom Balkanu tokom prethodnog perioda, kao i po pitanju pristupa medija temi rodno odgovornog budžetiranja. Oni kažu da je uspjeh ostvaren i zahvaljujući podršci koju UN Women pruža zemljama Zapadnog Balkana, obzirom da postavlja globalne standarde za postizanje rodne ravnopravnosti i sarađuje sa vlastima i civilnim društvom na izradi zakona, politika, programa i usluga koje su potrebne kako bi se osigurala učinkovita provedba standarda. UN Women od 2020. godine provodi program „Finansijska podrška za promjene u oblasti rodne ravnopravnosti u cilju osiguravanja transparentnijeg, inkluzivnijeg i odgovornijeg upravljanja na Zapadnom Balkanu", koji finansira Švedska agencija za međunarodni razvoj i saradnju (SIDA). Ovaj program je izrađen u svrhu pružanja podrške vlastima u Albaniji, Bosni i Hercegovini, Kosovu* i Srbiji, a opći cilj je poboljšati sistemsko uključivanje rodne ravnopravnosti u sve faze izrade politika i procese budžetiranja na državnom i lokalnom nivou zemalja Zapadnog Balkana.   Novinari i novinarke i urednici i urednice kažu da se mora poboljšati puno stvari u društvu kako bi se podigla svijest o rodnoj ravnopravnosti i kako bi se građani i građanke upoznali/e sa rodno odgovornim budžetiranjem. Bez obzira na brojne nejednakosti sa kojima se građani i građanke suočavaju na dnevnoj osnovi, oni i dalje nisu upućeni u procese i mehanizme koji im stoje na raspolaganju kako bi ostvarili svoja prava, navode novinari i novinarke.             „Moramo izvršiti pritisak na medije kako bi počeli izvještavati o ovome, a na taj način će šira javnost biti u većoj mjeri upoznata s tim šta je potrebno učiniti kako bi se postigla rodna ravnopravnost“, kaže Janjatović. Novinari i novinarke i urednici i urednice iz zemalja Zapadnog Balkana zaključuju da mediji igraju ključnu ulogu u promoviranju rodne ravnopravnosti i vršenju pritiska na donosioce odluka kako bi raspodjelu javnih sredstava vršili na fer način, uz istovremeno uvažavanje i poštivanje potreba svih građana i građanki. Prema njihovom mišljenju, profesionalan i odgovoran rad medija osigurava demokratiju i povjerenje u javne institucije i utiče na političku odgovornost. *Svako upućivanje na Kosovo, bilo na teritoriju, institucije ili stanovništvo, u ovom tekstu će biti shvaćeno u potpunosti u skladu sa Rezolucijom 1244 Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija i bez štete po status Kosova.      

                                                                                              Neda Kapetan za UN Women BiH Ovi timovi obično se sastoje od različitih institucija značajnih za borbu protiv porodičnog nasilja, kao što su centri za socijalni rad, policija, domovi zdravlja, općine, obrazovne ustanove. Jedan takav tim formiran je 2017. godine i u Novom Travniku. Sa koordinatoricom tima i uposlenicom Centra za socijalni rad u ovoj općini, Nedom Kapetan, razgovarali smo o značaju multisektorskog tima, dosadašnjim aktivnostima, ali i izazovima s kojima se susreću u svom radu. Kako je krenula priča o osnivanju multisektorskog tima u Novom Travniku i koje sve institucije su se pridružile? Proces formiranja je bio dug i počinje krajem 2016. godine kada je formirano koordinaciono tijelo za prevenciju nasilja u porodici na području Srednjobosanskog kantona. Nakon toga smo shvatili da je preventivne aktivnosti najbolje spustiti na lokalni nivo jer se problemi najkonkretnije rješavaju “u svojoj kući”. 2017. godine formiran je multisektorski tim u Novom Travniku, ali je u početku to tijelo bilo zaista veliko jer je uključivalo i predstavnike svih osnovnih i srednjih škola. Naredne godine, kada je došlo do formalnog osnivanja tima, shvatili smo da bi tako veliko tijelo bilo otežavajuće za rad, tako da danas imamo šest članova/ica. To su predstavnici centra za socijalni rad, policije, doma zdravlja, općine, jedne osnovne i jedne srednje škole. Mislim da smo time povukli pravi potez jer je sada saradnja lakša. Koji je značaj multisektorskog tima i šta je vaša glavna zadaća? Osnovna funkcija tima je prevencija nasilja u porodici. Zahvaljujući podršci Gender Centra Federacije BiH i UN Women BiH, provodili smo niz projekata koji su bili usmjereni, prije svega, na jačanje kapaciteta samih članova/ica tima, a zatim i šire društvene zajednice, te najmlađe generacije, kako bismo ih obrazovali o nasilju. Zahvaljujući ovom timu znatno je poboljšana komunikacija među različitim institucijama jer je sada protok informacija puno bolji. Ranije bi se često dešavalo da nam izostanu informacije koje aktivnosti je neka institucija provela u polju zaštite od nasilja u porodici. Ipak, mislim da ovakve inicijative ne bi trebale dolaziti isključivo iz nevladinog sektora, i potrebno je održati njihov kontinuitet. Do sada niti jedan multisektorski tim nije prepoznat kroz budžet općina, a ni koordinaciono tijelo na području Srednjobosanskog kantona do sada nije našlo način finansiranja od vlasti, iako su nas ovi organi zvanično imenovali. Naknadu za rad u multisektorskom timu nikada nismo dobili, nego se financiramo kroz projekte. Pored nestalnog financijskog izvora sredstava, koji su to najveći izazovi s kojima se multisektorski tim nosi? Ljudi odlaze s određenih funkcija i radnih zadataka pa se zna desiti da se nove osobe teško odluče da uđu u tim. Nije svako isto senzibiliziran niti želi da radi ovu vrstu posla. U posljednje vrijeme je vrlo aktuelna saradnja policijske stanice i Centra za socijalni rad gdje se čujemo zaista često u vezi sa slučajevima nasilja u porodici. Ipak, poražavajuća je činjenica da smo od 2016. godine pa do 2018. godine na nivou općine imali godišnje prosječno sedam izrečenih zaštitnih mjera koje su se izvršile, a od 2019. pa do danas izrekle su se samo dvije zaštitne mjere. Smatram da tu saradnja sa policijom mora biti bolja, i da se novi ljudi koji dolaze na mjesto inspektora trebaju dodatno osnažiti i educirati. Također, na sastancima multisektorskog tima često dođemo u situaciju da razgovaramo o konkretnim slučajevima nasilja, no ja smatram da bismo se mi ipak trebali fokusirati na prevenciju. Da li ste primijetili da su žene u Novom Travniku postale osnaženije da prepoznaju i prijavljuju nasilje u porodici? Ima jedna anegdota koja meni pokazuje da se ipak dešava nešto na terenu, da ljudi znaju da postoji određeno tijelo i da stvari ipak funkcionišu. Kolega se jednom našao u jednom tržnom centru u kupovini i ispred njega su dvije žene razgovarale. Jedna je govorila drugoj kako njena kćerka ima probleme u braku i da trpi nasilje. Druga joj je na to rekla kako postoji Centar za socijalni rad i kako nam se treba javiti pa ćemo mi to riješiti. Mislim da nam je to najveći pokazatelj da ljudi znaju da nam se mogu obratiti i da će dobiti podršku. Ja bih još dodala da nam je dobar pokazatelj i osnaživanje preživjelih, koje su prošle kroz sistem sa multisektorskim pristupom, a koji je obuhvaćao put od izricanja zaštitnih mjera, pokretanja krivičnog postupka za nasilje, kao i pružanja psihosocijalne podrške. Često smo svjedoci da same preživjele ističu da su ojačane kroz proces, te su se u dosta slučajeva osnažile i započele novi život. Ono što u budućnosti treba raditi jeste naći efikasan model ekonomskog osnaživanja preživjelih nasilja. Vrlo čest razloga zbog kojeg se žene ne odlučuju prijaviti nasilje je ekonomska ovisnost o zlostavljaču. Moramo razmišljati i o efikasnim načinima preventivnog djelovanja u ruralnim područjima, jer je primjetno  da prijave nasilja uglavnom dolaze od žena koje žive u gradskom području. Smatram da su najmlađe generacije te koje se moraju educirati i senzibilizirati o nultoj toleranciji na nasilje, te čvrsto vjerujem da nije prerano početi takve programe i u predškolskom uzrastu jer dugoročno samo na taj način možemo uticati na promjenu svijesti kod novih generacija.