Sarajevsko obećanje potvrđuje opredijeljenost njegovih potpisnica i potpisnika za unapređenje Agende „Žene, mir i sigurnost“ (WPS), koja za cilj ima jačanje učešća žena u procesima izgradnje mira i sigurnosti. Iako nije pravno obavezujući dokument, Sarajevsko obećanje šalje snažnu poruku da se glasovi žena moraju čuti i uvažavati u odlukama koje utiču na mir i sigurnost. Sarajevsko obećanje prvi put je predstavljeno javnosti na Međunarodnoj konferenciji o ženama, miru i sigurnosti, održanoj u Sarajevu u junu 2025. godine. Nastalo je u okviru šireg programa „Žene vode na putu mira i sigurnosti u Bosni i Hercegovini“, koji podržava Fond generalnog sekretara Ujedinjenih nacija za izgradnju mira (PBF). Od Sarajeva do danas, preraslo je u globalnu inicijativu koja povezuje pojedince, organizacije i institucije posvećene unapređenju WPS agende u različitim dijelovima svijeta.Sarajevsko obećanje do sada je potpisalo 60 pojedinaca i pojedinki, organizacija i institucija iz 30 zemalja. Od lokalnih nevladinih organizacija do institucija vlasti, potpisnici kroz svoj rad doprinose napretku u šest prioritetnih oblasti obuhvaćenih Sarajevskim obećanjem: učešće i liderstvo žena; pravda i odgovornost usmjerena na potrebe preživjelih; zaštita i rano upozoravanje; pomoć, oporavak i otpornost; smanjenje nedostatka finansijskih sredstava za provedbu WPS agende; te veće prepoznavanje doprinosa žena koje gradSarajevsko obećanje pruža zajednički okvir za djelovanje različitih aktera, zasnovan na razumijevanju da je za suštinsku provedbu WPS agende potrebno djelovati na više nivoa. To podrazumijeva povezivanje iskustava i rada organizacija civilnog društva na terenu sa zakonodavnim i institucionalnim obavezama. Na taj način potrebe žena u lokalnim zajednicama mogu uticati na oblikovanje politika i odluka, dok se institucionalne obaveze, kroz saradnju s aktivisticama na terenu, mogu pretočiti u konkretne promjene u životima žena. Upravo je ta povezanost lokalnog djelovanja i institucionalne odgovornosti ključna za unapređenje WPS agende.Sarajevsko obećanje nastavlja razvijati jedan od važnih rezultata "Žene vode BiH" programa koji podržava PBF, nadovezujući se na zamah pokrenut Međunarodnom konferencijom o ženama, miru i sigurnosti u Sarajevu. Potpisnice iz različitih zemalja njegova načela provode u praksi kroz zagovaranje, inicijative u lokalnim zajednicama i aktivnosti usmjerene na unapređenje WPS agende. Njihova iskustva pokazuju kako se Sarajevsko obećanje pretvara u konkretno djelovanje u različitim okolnostima, ali i ukazuju na izazove s kojima se mirovne aktivistice i dalje suočavaju te podršku koja im je potrebna za nastavak rada.Kada nas je više, hrabrije smoOd učešća na Međunarodnoj konferenciji o ženama, miru i sigurnosti u Sarajevu i potpisivanja Sarajevskog obećanja, Ivanna Khodos (Shkolnytskaya), ukrajinska stručnjakinja za prava izbjeglica, rodnu ravnopravnost i prevenciju trgovine ljudima, nastavila je širiti svoj zagovarački rad za prava ukrajinskih izbjeglica. Tokom protekle godine, u Bugarskoj, gdje je izbjegla zbog rata u Ukrajini, osnovala je organizaciju Refugees International Women Empowerment (R.I.W.E.). Širom Evrope zagovara uključivanje raseljenih Ukrajinki u procese donešenja politika i odluka, uključujući obraćanja pred Evropskim parlamentom, istovremeno povezujući svoju novoosnovanu organizaciju s drugim pokretima koji rade na unapređenju WPS agende. Kako objašnjava, Sarajevsko obećanje pružilo joj je okvir na koji se može osloniti i osjećaj da nije sama u svom radu. Saznanje da i druge organizacije rade na ostvarivanju istih ciljeva daje joj dodatnu hrabrost, jer je mnogo teže vjerovati u promjene kada se za njih borite sami.„Iako Sarajevsko obećanje nije obavezujuće, snažan je i inspirativan alat. Daje nam jezik kojim možemo govoriti o svojim zahtjevima, legitimitet i osjećaj podrške. Snažno ohrabrujem ukrajinske ženske organizacije i aktivistice da ga pažljivo prouče“, kaže Khodos (Shkolnytskaya), koja se 2023. godine preselila u Bugarsku.Kao žena migrantica koja je i sama iskusila raseljavanje usljed rata i nasilje u porodici, ubrzo se suočila s nedostacima u sistemu podrške preživjelima. To iskustvo motivisalo ju je da krajem prošle godine zvanično registruje organizaciju R.I.W.E., s ciljem zagovaranja boljeg položaja žena koje su pobjegle od rata i pronašle utočište u Evropskoj uniji.„Ja sam obična žena koja je u 41. godini morala početi ispočetka, noseći težak teret traume, izbjeglištva i nasilja u porodici. Ali, ovdje sam, stojim tu pred vama i preživjela sam. Ja sam liderica i spremna sam podržati druge žene da ustanu i govore u svoje ime“, poručuje Khodos (Shkolnytskaya), koja je u posljednjih nekoliko mjeseci imala priliku govoriti o iskustvima ukrajinskih žena pred Evropskim parlamentom i na značajnim međunarodnim događajima.Njene zagovaračke aktivnosti doprinose većoj vidljivosti potreba Ukrajinki raseljenih širom Evrope. Mnoge od njih su visokoobrazovane i u Ukrajini su radile u svojim profesijama, ali su danas često primorane prihvatati druge poslove kako bi osigurale egzistenciju. Khodos (Shkolnytskaya) zalaže se za to da se čuje njihov glas i da imaju priliku učestvovati u donešenju odluka koje direktno utiču na njihove živote. Osjećaj pripadnosti široj zajednici važan je i za Anu Nemsadze iz gruzijskog Ženskog informativnog centra (Women's Information Center), koja Sarajevsko obećanje vidi kao dodatni zagovarački alat koji povezuje lokalne napore sa širim međunarodnim pokretom.„Kada nešto pokušavate sami uraditi, suočavate se s brojnim izazovima. Ali kada ste dio tako velike i snažne zajednice, počinjete osjećati njenu snagu. Kad god provodimo zagovaračke kampanje, pozivamo se na Nacionalni akcioni plan za žene mir i sigurnost, međunarodne konvencije, dokumente Vijeća sigurnosti UN-a, a sada se možemo pozvati i na Sarajevsko obećanje.“Za uzbekistansku organizaciju Barqaror Hayot, potpisivanje Sarajevskog obećanja također je pomoglo da se rad koji se odvija neposredno u zajednicama poveže sa širom WPS agendom. Tokom protekle godine organizacija se fokusirala na reintegraciju žena i djece koji su se iz Iraka i Sirije vratili u Uzbekistan. Predstavnik ove organizacije, Abbos Mansurov, ističe da je potpisivanje Sarajevskog obećanja bilo i način da se pokaže kako organizacije koje djeluju na lokalnom nivou mogu dati važan doprinos provedbi WPS agende.„Za nas je potpisivanje Sarajevskog obećanja bio način da jasnije izrazimo svoju posvećenost i povežemo naš lokalni rad sa širom međunarodnom diskusijom. Mislim da je to važno i zato što organizacije koje rade direktno sa zajednicama u svakodnevnom radu ne koriste nužno terminologiju WPS-a, iako je ono što rade u uskoj vezi s agendom. Nama je Sarajevsko obećanje pomoglo da tu povezanost učinimo vidljivijom“, kaže Mansurov.Od međunarodnih obaveza do djelovanja u lokalnim zajednicamaIskustva potpisnica i potpisnika Sarajevskog obećanja pokazuju da se WPS Agenda ostvaruje ne samo kroz politike i formalne mirovne i sigurnosne procese već i kroz konkretno djelovanje u zajednicama.Među ostalim obavezama, Sarajevsko obećanje poziva države da do 2030. godine povećaju učešće žena u mirovnim i sigurnosnim procesima na najmanje 40 posto. Također, poseban naglasak stavlja na borbu protiv seksualnog nasilja povezanog sa sukobima, zaštitu i podršku preživjelima te saradnju sa ženskim organizacijama civilnog društva. Ostvarivanje nekih od ovih ciljeva zahtijeva snažniji angažman državnih institucija, zakonodavne promjene i usvajanje nacionalnih strategija, dok drugi zavise od rada na terenu i u lokalnim zajednicama, gdje nevladine organizacije imaju ključnu ulogu.„Kada govorimo o mirovnim procesima, ne bih ih ograničavao samo na formalne pregovore ili diplomatiju na visokom nivou. Mir i stabilnost grade se i u zajednicama, porodicama, školama, mahalama i organizacijama civilnog društva. Ako se ljudi osjećaju isključeno, ako žene nemaju pristup mogućnostima ili ako se glas ranjivih grupa ne čuje, takva pitanja s vremenom mogu prerasti u mnogo šire društvene probleme“, objašnjava Mansurov.Tokom protekle godine Barqaror Hayot posvetio je značajnu pažnju rehabilitaciji i reintegraciji žena povratnica i djece. Mansurov naglašava da reintegracija podrazumijeva mnogo više od samog povratka kući. Osoba se može fizički vratiti, ali se i dalje suočavati sa stigmatizacijom, psihološkim poteškoćama, problemima s dokumentacijom, finansijskim teškoćama i izazovima ponovnog povezivanja sa zajednicom.Zbog toga je organizacija pružala različite oblike podrške ženama povratnicama i njihovoj djeci. Nekim ženama bila je potrebna psihološka podrška i siguran prostor u kojem mogu govoriti o svojim iskustvima. Druge su se suočavale s praktičnim izazovima vezanim za dokumentaciju, pristup uslugama, obrazovanje, zapošljavanje i ponovno povezivanje sa zajednicom. Djeca su imala vlastite potrebe, posebno u oblasti obrazovanja, psihološke dobrobiti i učešća u društvenom životu.„Pružali smo psihosocijalnu pomoć, informacije o pravima i pravnim pitanjima, podršku u pristupu relevantnim uslugama, aktivnosti u zajednicama i pomoć usmjerenu na osiguravanje sredstava za život. Radili smo i sa zajednicama kako bismo smanjili nerazumijevanje i stvorili okruženje koje pruža veću podršku reintegraciji“, kaže Mansurov.Tamo gdje se ovaj pristup dosljedno primjenjivao, organizacija je zabilježila pozitivne promjene. Žene su se bolje povezale s lokalnim sistemima podrške i ostvarile veći pristup uslugama i mogućnostima za osiguravanje egzistencije, dok su zajednice postale spremnije prihvatiti ih i sarađivati s njima, umjesto da ih posmatraju isključivo kroz prizmu njihove prošlosti.„Za mene je jedan od najvažnijih rezultata trenutak kada žena počne sebe doživljavati ne samo kao osobu kojoj je potrebna pomoć već kao nekoga ko može donositi odluke o vlastitoj budućnosti i doprinositi svojoj porodici i zajednici“, kaže Mansurov.U Gruziji Ana Nemsadze iz Ženskog informativnog centra, još jedne potpisnice Sarajevskog obećanja, prepoznaje sličnu vrijednost u pripadnosti široj zajednici koja radi na ostvarivanju zajedničkih ciljeva. Organizacija je svoj rad usmjerila na osnaživanje interno raseljenih žena i mladih, kao i žena i mladih koji žive u ruralnim područjima duž administrativnih linija razdvajanja s Abhazijom i regijom Južna Osetija/Cinvali u Gruziji.Kroz podršku lidericama iz pet manjih zajednica, uspostavljanje grupa samopomoći za žene i provođenje istraživanja među lokalnim stanovništvom, Ženski informativni centar prikupio je informacije o njihovim stvarnim potrebama i podržao ih u realizaciji 14 inicijativa. Među njima su kurs engleskog jezika, uređenje kutka za odmor, psihološka podrška, obnova manje lokalne crkve, restauracija biblioteke i nabavka ozvučenja za omladinsku plesnu grupu. Ono što je posebno značajno, kako ističe Nemsadze, jeste da su žene danas bolje osposobljene da prepoznaju svoje prioritete, jasno izraze potrebe i samostalno se obrate donosiocima odluka.„One znaju kako odrediti smjer djelovanja i prepoznati svoje prioritete, kako ih na pravi način izraziti i obratiti se donosiocima odluka. To je rezultat brojnih obuka i praktičnih radionica koje smo organizovali s ovim ženama. Naprimjer, nedavno je jedna od njih, koja živi neposredno uz administrativnu liniju razdvajanja, dala intervju za poznatu televizijsku kuću jer je prepoznata kao liderica u svojoj zajednici. Naš projekat je završen, ali one su i dalje tu, učestvuju u različitim inicijativama i grade mreže.“U Bosni i Hercegovini, Udruženje žena „Napravi razliku“ fokusira se na saradnju sa drugim lokalnim ženskim udruženjima i povezivanje žena širom zemlje koje se bave mirovnim aktivizmom. Udruženje je nedavno  postalo formalna članica inicijative „Mir sa ženskim licem“, sa kojom je i ranije sarađivalo. Predsjednica Udruženja Vildana Džekman ističe dvije aktivnosti koje su proizašle iz saradnje sa drugim ženskim organizacijama tokom protekle dvije godine.Prva je redovno obilježavanje 8. decembra, aktivističkog Dana sjećanja na stradanje žena u ratu u Bosni i Hercegovini, kroz zagovaračke aktivnosti koje uključuju okrugle stolove, rad u lokalnim zajednicama i umrežavanje sa drugim ženskim organizacijama. Pored toga, prošle godine usvojena je inicijativa koju je Udruženje zajednički podnijelo sa Novom ženskom inicijativom iz Tuzle, a kojom je članovima uže porodice osoba ubijenih u masakru na Kapiji u Tuzli 25. maja 1995. godine omogućeno pravo prvenstva pri zdravstvenim pregledima i korištenju zdrastvenih usluga, kao i oslobađanje od plaćanja administrativnih taksi.Održivo finansiranje provedbe Agende „Žene, mir i sigurnost“Iskustva potpisnica Sarajevskog obećanja ukazuju i na jedan od najtrajnijih izazova sa kojima se suočavaju mirovne aktivistice i organizacije koje vode žene: osiguravanje stabilne i dugoročne podrške za njihov rad.Njihov doprinos posebno je važan u manjim lokalnim zajednicama, koje često ostaju izvan fokusa razvojnih strategija i akcionih planova. Ipak, uprkos poznavanju lokalnih prilika i bliskoj povezanosti sa zajednicama u kojima djeluju, ženskim organizacijama sve je teže osigurati uslove za  održiv, dugoročan rad. Mirovne aktivistice mogu se suočiti i sa stigmatizacijom u zajednicama u kojima djeluju.Sarajevsko obećanje prepoznaje ovaj izazov i poziva na stabilnije i dugoročnije finansiranje provedbe WPS agende, kao i veća ulaganja u inicijative koje vode žene. Između ostalog, poziva donatore da najmanje 15 posto sredstava namijenjenih izgradnji mira i prevenciji sukoba usmjere na inicijative koje vode žene i mreže za njihovu zaštitu. Također, zagovara rodno odgovorno budžetiranje, veću transparentnost izdvajanja sredstava za WPS agendu te njeno sistemsko uključivanje u budžete u zemlji kao i međunarodne budžete za izgradnju mira, razvoj i sigurnost.„Svjesni smo da, uprkos važnim pomacima u uspostavljanju normativnog okvira, provedba agende Žene, mir i sigurnost i dalje nije ujednačena, ozbiljno je nedovoljno finansirana, a glasovi i vodstvo onih koji su najviše pogođeni sukobima i krizama prečesto ostaju zanemareni“, navodi se u Sarajevskom obećanju.I sami potpisnici nedostatak stabilnog i dugoročnog finansiranja prepoznaju kao jednu od najčešćih prepreka provedbi WPS agende. Smanjenje donatorskih sredstava, sve veća konkurencija za dostupne resurse i nedostatak održive podrške otežavaju kontinuitet inicijativa koje vode žene.„Zbog nedostatka financijskih sredstava i povlačenja donatorske podrške, mnoge ženske organizacije u Bosni i Hercegovini su ugašene. Generalno, veoma je teško opstati kao feminstkinja“, smatra Vildana Džekman iz Udruženja žena „Napravi razliku“.Ivanna Khodos (Shkolnytskaya) iz organizacije R.I.W.E. također ukazuje na nesrazmjer između očekivanja koja se postavljaju pred organizacije koje pružaju podršku ženama i izbjeglicama i resursa koji su im dostupni.„I pored povjerenja zajednice, direktnog pristupa ljudima u potrebi i velikog poznavanja lokalnih prilika, mnoge male ženske organizacije i dalje teško dolaze do fleksibilnih i održivih izvora finansiranja“, kaže Khodos (Shkolnytskaya).Obećanja koja donose promjene u životima ljudiObaveze poput onih sadržanih u Sarajevskom obećanju imaju stvarnu vrijednost kada odražavaju stvarne potrebe i glasove žena i donose konkretna poboljšanja u njihovim životima.Snaga Sarajevskog obećanja leži u zajedničkom djelovanju, ali i u tome da svaki potpisnik u svom kontekstu poduzima konkretne korake kako bi njegova načela zaživjela u praksi. Kontinuitet je posebno važan kako inicijative koje daju rezultate ne bi prestale zbog nedostatka finansijskih sredstava ili političke volje, odnosno zamora i iscrpljenosti unutar civilnog društva.„Žene, mir i sigurnost ne bi trebala biti tema o kojoj organizacije razgovaraju jednom godišnje na konferenciji, nego mora biti uključena u redovne programe, budžete, obuke, praćenje rezultata i organizacijsko planiranje“, smatra Abbos Mansurov .Na terenu, žene uključene u WPS inicijative nastavljaju pokazivati snažnu posvećenost i odlučnost. Ana Nemsadze ukazuje na otpornost i predanost žena sa kojima njena organizacija radi, od kojih mnoge nastavljaju da organizuju, učestvuju u inicijativama i grade mreže čak i nakon završetka pojedinačnih projekata.„Ja sam više nego iznenađena i impresionirana količinom posla koji su ove žene uradile, otpornošću koju su pokazale tokom svih ovih godina i strašću koju imaju prema svojim zajednicama. Svaki put kada isčekujemo narednu fazu projekta, one čekaju nas, ali nastavljaju raditi jer imaju tu strast. Međutim, potrebna im je naša podrška i nadamo se da ćemo je moći nastaviti pružati.“Slušanje žena i razumijevanje potreba i prioriteta koje one same prepoznaju ključni su za suštinsku provedbu WPS agende. Odluke koje se donose na različitim nivoima – od razvoja novih projekata lokalnih nevladinih organizacija i izmjena zakona i strategija do usvajanja međunarodnih obaveza – trebaju biti zasnovane na iskustvima i prioritetima žena. Na taj način, njihova iskustva i glasovi mogu postati osnova za konkretne korake ka izgradnji mira i sigurnosti.Za Mansurova postoji jednostavno mjerilo toga da li neka međunarodna obaveza zaista donosi promjenu.„Ako nam žena kaže da je njen najveći problem pristup određenoj usluzi, sigurnost u njenoj zajednici, ekonomska nezavisnost ili jednostavno mogućnost da učestvuje u donošenju odluka koje utiču na njenu porodicu, to iskustvo treba oblikovati naše programe. Za mene je to vjerovatno najjednostavniji test svake preuzete obaveze: mijenja li ona nešto u stvarnom životu?“, zaključuje Mansurov.Sarajevsko obećanje razvijeno je u okviru inicijative „Žene vode na putu mira i sigurnosti u Bosni i Hercegovini“, koju zajednički provode UN Women, UNFPA i IOM, u saradnji sa Ministarstvom za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine, uz podršku Fonda generalnog sekretara Ujedinjenih nacija za izgradnju mira (PBF).