U moru COVID-19 informacija i statistike, moramo pronaći način da zaštitimo ljudska prava
Ovaj članak je dio UN serijala ličnih priča koje opisuju napore i akcije da se osigura neprekinut rad tokom COVID-19 pandemije; u okviru UN75 obilježavanja.
Moje ime je Dragana Petrić, radim u nevladinom sektoru od 2009. godine, i koordinatorica sam programa za borbu protiv trgovine ljudima u Fondaciji Lara iz Bijeljine. Za vrijeme krize izazvane koronavirusom učestvovala sam u organizaciji rada Fondacije uprkos otežanim okolnostima koje su još dodatno otežavale rad sigurnih kuća i ugrožavale dobrobit žena koje su preživjele nasilje. Fondacija Lara partnerska je organizacija regionalnog programa borbe protiv nasilja nad ženama i djevojčicama “Provođenje normi, mijenjanje stavova” kojeg u BiH provodi UN Women uz finansijsku podršku Evropske unije.
U najkritičnijem periodu pandemije COVID-19 Fondacija Lara je bila posvećena prilagođavanju novonastalim okolnostima i ublažavanju rizika i posljedica pandemije. To je podrazumijevalo, i još uvijek podrazumijeva, širok spektar djelovanja: od direktnog rada sa korisnicama – ženama koje su preživjele nasilje u porodici i ugroženim skupinama žena na terenu kroz dodjeljivanje paketa pomoći; odgovaranje na veliki broj upita i zahtjeva o trenutnim potrebama organizacije i naših korisnica; sve do revidiranja aktuelnih projekata i aktivnosti.
Fondacija Lara nije prekidala rad, niti skraćivala radno vrijeme. Naša prioritetna oblast djelovanja su direktni servisi podrške. Rad smo prilagodile kako bismo najbolje i najefikasnije obezbijedile sigurnost zaposlenih i korisnica, kroz poštovanje svih preporučenih i propisanih mjera zaštite kao što su obavezno nošenje zaštitne opreme i pojačana dezinfekcija prostorija. Poseban sistem rada uveden je i u sigurnoj kući, gdje smo također na sve načine nastojali izbjeći situacije koje bi dovele do širenja zaraze. Veliki broj aktivnosti prilagođen je trenutnoj situaciji: neke su odgođene, neke su prebačene online, a neke su potpuno revidirane kako bi imale konkretan uticaj na aktuelnu situaciju.
Prvo na šta sam pomislila kada su uvedene restriktivne mjere bilo je kako ostati zdrava i produktivna u isto vrijeme. U startu mi je sve djelovalo poprilično nerealno i imala sam osjećaj da se ništa neće moći uraditi, ali kako je vrijeme odmicalo, uz veliku međusobnu podršku unutar tima i očuvanje prisebnosti, uvidjele smo da je moguće funkcionisati i u tim ograničenim okvirima i naučile smo kako “izvući najbolje iz najgoreg”. Najveći je izazov bio kako ostati zdrava i sačuvati tu vrstu sigurnosti za sebe i svoje najbliže, jer bez toga bilo koji dalji rad i planiranje gube smisao. Trenutno nastojim da se vratim u normalizovane tokove života i rada, kako bih mogla biti korisna u rješavanju krupnijih problema organizacije i zajednice.
Iako je situacija izazvana pojavom virusa COVID-19 uticala na sve nas i svi smo bili potencijalne mete, imam utisak da su potrebe žena žrtava nasilja u porodici, naročito korisnica sigurnih kuća, konačno odjeknule u adekvatnom svjetlu. Već na početku uvođenja vanrednih mjera počeli smo da dobijamo upite o tome kako radimo, na koji način funkcionišu servisi podrške, sa posebnim akcentom na rad sigurne kuće. Upiti, a zatim i konkretna pomoć, stizali su od stranih donatora, ali i od vladinih i od nevladinih struktura. Nevjerovatan je i jak osjećaj kad vam žena u potrebi kaže kako ne može da vjeruje da se neko nje sjetio, što pokazuje koliko je dragocjena bilo koja vrsta pomoći. Ova pomoć možda jeste simbolična, ali i to malo vrlo često može da zadovolji osnovne svakodnevne životne potrebe. Jako bitna dodatna vrijednost ovakvih akcija je što ljudi vraćaju vjeru u sistem, makar bilo to zahvaljujući civilnom sektoru.
Inspiraciju i motiv za rad sam u ovom periodu svakodnevno nalazila u neiscrpnoj energiji aktivistkinja svih ženskih nevladinih organizacija koje su neumorno i u ponekad nemogućim uslovima rada uspijevale da se nađu na pravom mjestu u pravo vrijeme i odgovore na potrebe najugroženijih grupa stanovništva, a naročito uvijek višestruko marginalizovanih žena.
Ukoliko želimo bolji oporavak od krize, prioritetno bi bilo vratiti privredu na noge, jer ekonomska nestabilnost može dovesti do velikog broja drugih problema u društvu, uključujući i povećan broj slučajeva nasilja u porodici, što je bilo evidentno u posljednjih nekoliko mjeseci. Izolacija, neizvjesna finansijska situacija, gubitak posla, smanjena socijalizacija, u znatnoj su mjeri doprinijeli povećanim tenzijama u porodičnim i partnerskim vezama.
Drugi i jednako važan pravac oporavka tiče se osnaživanja žena i drugih grupa stanovništva. Poštovanje osnovnih ljudskih prava ne smije biti zanemareno sa izgovorom zaštite zdravlja i života. Suočili smo se sa velikim izazovom kao društvo i jako je teško u vremenu kad je glavna tema kako se zaštititi od virusa koji može ostaviti kobne posljedice po život i zdravlje, govoriti o potrebi i obavezi svih nas da se žene zaštite od nasilja, da se radnicima obezbijede njihova osnovna prava i minimum bezbjednosti na radu. U moru informacija koje se predominantno bave statistikama o zaraženim i umrlim od koronavirusa, moramo pronaći način da damo mjesto zaštiti i drugih ljudskih prava koja su nam Ustavom zagarantovana.”