Socijalne i psihološke posljedice seksualnog nasilja prelaze formalno-pravne okvire
Kancelarija UN Women je razgovarala sa prof. Ivankom Markovic o najnovijoj studiji koja se bavi zaštitom i položajem žrtvi seksualnog nasilja u BiH.
Studija “Krivično-pravna zaštita, pravni i socijalni položaj žrtava seksualnog nasilja u BiH” nastala je sa ciljem da osvijetli položaj osoba koje su preživjele seksualno nasilje u bh. društvu. Kroz analizu pravnog okvira, sudskih presuda i stavova javnosti, ova studija donosi sveobuhvatan prikaz različitih društvenih akcija i politika koje država može primijeniti kako bi adekvatno zaštitila žene i djevojčice, koje su statistički najizloženije nasilju. Sa jednom od autorica studije, Ivankom Marković, profesoricom na Pravnom fakultetu u Banjaluci, razgovarali smo o prirodi sudskih odluka koje se donose u slučajevima seksualnog nasilja u BiH.
Studija je razvijena u sklopu projekta “Prekinimo ćutanje” koji su od septembra 2020. do maja 2021. godine zajedno provele Fondacija Lara iz Bijeljine i Fondacija lokalne demokratije iz Sarajeva, u saradnji s UN Women BiH i uz financijsku podršku Švedske.
U sklopu studije “Krivično-pravna zaštita, pravni i socijalni položaj žrtava seksualnog nasilja u BiH” Vaš zadatak je bio da analizirate 22 sudske odluke u slučajevima seksualnog nasilja u BiH. Za početak, koliko sudske odluke u ovoj oblasti uopće podliježu analizama i kritikama, i koliko je to generalno važno za promjene i napredak u ovoj oblasti?
Sudske odluke u oblasti seksualnog nasilja predmet su analize najčešće u pojedinim stručnim i naučnim radovima ili u projektima koji se bave ovom problematikom u cilju iznalaženja optimalnih rješenja kako u zakonodavstvu tako i u sudskoj praksi. Javno objavljivanje rezultata kvantitativne i kvalitativne analize presuda izuzetno je značajno jer se na taj način javnost upoznaje sa stavovima sudske prakse u ovoj oblasti. S druge strane, i predstavnici pravosudne zajednice imaju priliku da se upoznaju sa presudama drugih sudova, što takođe utiče na promjenu njihovih stavova i samu primjenu zakona. Napominjem da su presude donesene u slučajevima seksualnog nasilja u zadnje vrijeme često predmet analize i argumentovane kritike.
Uočili ste da su sve preživjele iz analiziranih presuda prije čina seksualnog nasilja poznavale počinioce, a sa većinom su imale i socijalne kontakte i veze. Da li to upućuje na to da se zlostavljanje često dešava upravo tamo gdje bi se žena treba osjećati najsigurnije – u njenom domu i okruženju koje joj je poznato i blisko?
U najvećem broju slučajeva, nasilnik i žrtva su se poznavali, a u značajnom broju slučajeva između njih je postojao i određeni rodbinski odnos. To je posebno izraženo u slučajevima seksualnog nasilja nad djecom, što implicira zaključak da opasnost od seksualnog nasilja najčešće dolazi od ljudi u koje imamo povjerenje. Mislim da sa sigurnošću mogu reći da je porodica, odnosno dom i okruženje u kojem žena živi najnesigurnije mjesto za ženu, jer se svi oblici nasilja prema ženi, uključujući i femicid, najčešće dešavaju upravo tu, u okviru porodice i bliskih prijatelja.
Jedan od zaključaka analize je da se stječe dojam kako se sudije i sudska vijeća često stavljaju na stranu počinioca, što se vidi iz manjka informacija o preživjelima dok se za počinioce iznose i dobre osobine, kao i olakšavajuće okolnosti. Prema Vašem mišljenju, koje bi sve informacije o preživjelima trebale da budu značajne prilikom donošenja sudske odluke?
Tačno je da se o žrtvi iz presuda malo zna. Analizirala sam presudu u kojoj nema podataka o godinama života žrtve, njenom porodičnom statusu, psihičkim traumama koje je doživjela itd., dok se s druge strane daju svi podaci o učiniocu. Smatram da je takav pristup pogrešan, jer sud u takvoj situaciji ne može pravilno odmjeriti kaznu. Prema mom mišljenju, za donošenje pravilne odluke o kazni, sud bi morao imati u vidu sve činjenice i okolnosti koje uzima u obzir na strani učinioca i na strani žrtve. Dakle, ako uzima u obzir činjenicu da je učinilac otac dvoje djece, morao bi uzeti u obzir činjenicu i da je žrtva npr. majka dvoje djece jer sekundarna viktimizacija pogađa ne samo žrtvu već i djecu. Mi smo patrijarhalno društvo u kojem se žrtve silovanja još uvijek stigmatiziraju, a stigmatizacija se posredno proširuje i na djecu. Ako je žrtva zaposlena, stigma se proširuje i na radno okruženje, što dodatno povećava psihičku traumu izazvanu silovanjem itd. Formalno-pravno posljedica krivičnog djela silovanja je povreda polnog integriteta, međutim, socijalne, psihološke posljedice ovog djela prelaze okvire formalno-pravnog, tako da bi sud morao voditi računa i o tome prilikom izricanja adekvatne sankcije učiniocu djela.
Koliko izrečene kazne u analiziranim presudama odgovaraju težini počinjenog djela i koliko su sami procesi efikasni i prate standarde Istanbulske konvencije o hitnosti postupanja u slučajevima rodno zasnovanog nasilja?
Iako je Istanbulska konvencija obavezujuća, ne postoji zakonom propisana obaveza hitnog postupanja u slučajevima seksualnog nasilja. Analiza sudskih presuda je pokazala da su sudski postupci u nekim slučajevima neopravdano dugo trajali i na taj način žrtva je dodatno viktimizirana. Naime, protek vremena dovodi do relativnog psihičkog smirivanja žrtve te svaki naknadni susret sa učiniocem djela dovodi do oživljavanja trauma. Kada je u pitanju kažanjavanje, treba reći da posljednjih godina dolazi do blagog pomaka naprijed, odnosno da se u presudama mogu naći nešto veće mjere izrečene kazne zatvora nego u ranijem periodu. Razlog tome, pored promjene u odnosu pravosudne zajednice prema ovom obliku kriminaliteta, jeste i činjenica da je Krivični zakonik RS isključio mogućnost ublažavanja kazne za silovanje, obljubu nad nemoćnim licem i obljubu sa djetetom mlađim od 15 godina. Međutim, posmatrano u globalu, kazne za seksualno nasilje su još uvijek bliže donjoj granici propisane kazne, što ne šalje adekvatnu poruku potencijalnim učiniocima ovih djela.