Ova kriza u sebi krije i razvojne mogućnosti; iskoristimo momenat za unapređenje digitalne infrastrukture u obrazovanju i razvoj digitalnog učenja
Ovaj članak je dio UN serijala ličnih priča koje opisuju napore i akcije da se osigura neprekinut rad tokom COVID-19 pandemije; u okviru UN75 obilježavanja.
Moje ime je Sead Turčalo i dekan sam na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, te vanredni profesor na Odsjeku sigurnosnih i mirovnih studija.
Razumijevajući globalne trendove učenja u modernom dobu u skladu sa digitalnom transformacijom društva, Fakultet je zahvaljujući nizu odluka koje smo donijeli još u oktobru 2019. godine bio djelomično spreman za vanredne okolnosti. Na početku akademske godine smo odlučili da uvedemo dvije sedmice online nastave za studente. Budući da se radilo o testnoj fazi, nastavnici su postavljali sedmične materijale i zadatke bez održavanja online predavanja što im je omogućilo da se, zajedno sa saradnicima i studentima, približe online platformi i novom načinu obrazovanja.
Zbog toga smo krizu izazvanu COVID-19 dočekali i djelimično spremni. Na samom početku smo shvatili da bi korištenje platforme koja nema integrisanu mogućnost video predavanja, uskratili studente za njihovo pravo na normalno odvijanje nastave.
Reagirali smo jako brzo imajući u vidu okolnosti i potrebe provođenja procedura, i razvili vlastitu platformu koja je omogućila cijeli dijapazon komunikacije sa studentima, uključujući i video predavanja. Platforma je razvijana bez testiranja, tako da je bilo određenih nedostataka koji su zahvaljujući sugestijama i primjedbama studenata i nastavnika otklonjeni prije završetka ispita. Jedna grupa studenata je uradila i SWOT analizu online nastave na FPN-u, što je također bio izuzetno koristan doprinos prilikom rada na poboljšanima platforme.
Najveći izazov mi je predstavljala organizacija online ispita, imajući u vidu da platforma, zbog vanrednih okolnosti u kojima je uspostavljana, nije prošla kroz testnu fazu, ali i činjenice da nisu svi nastavnici imali iskustva u pripremi online ispita, niti su studenti imali istu tehničku opremljenost. Pored toga, izazov je bio kako spriječiti svaku vrstu neetičnog pristupa ispitima i osigurati da rezultati budu refleksija znanja naših studenata.
Ono što se potvrdilo tokom ove krize jeste da online predavanja teško mogu biti adekvatna zamjena za rad u učionici, jer se ne može uspostaviti isti kvalitet interakcije kao tokom predavanja u fizičkom prostoru. Pored toga, očigledna je i potreba da se u budućnosti više radi na razvoju metodike i didaktike online nastave. Način predavanja i materijali koji se koriste u online nastavi zahtijevaju drugačiji pristup od onog koji se koristi u učionici.
Postalo je očigledno da cjelokupan obrazovni sistem nema adekvatno razvijenu digitalnu infrastrukturu te da i unutar same Bosne i Hercegovine imamo ozbiljan digitalni jaz. On se pokazao u nedostatku jednakog pristupa internetu i neophodnoj tehnologiji u cijeloj državi, što se reflektiralo i na mogućnost da učesnici dobiju približno adekvatnu zamjenu za nastavu u učionici.
Koliko god zvučalo kao floskula, i ova kriza u sebi krije različite razvojne mogućnosti. Jedna je svakako iskorištavanje momenta za unapređenje digitalne infrastrukture u obrazovanju, ali i razvoj digitalnih nastavnih sadržaja za formalno i neformalno učenje i usavršavanje, te generalno razvoj digitalnog učenja.
Tu je i svakako prepoznati nedostatak sinergije između nauke i ostalih sektora koji bi zaista, ukoliko bi se barem djelomično otklonio, mogao doprinijeti oporavku nakon krize.