Za većinu naših korisnica, COVID-19 je kumulativna kriza: zbog njih moramo biti odlučni, smireni i brzi.
Ovaj članak je dio UN serijala ličnih priča koje opisuju napore i akcije da se osigura neprekinut rad tokom COVID-19 pandemije; u okviru UN75 obilježavanja.
Ja sam Jasna Zečević i predsjednica sam Udruženja „Vive žene“ u Tuzli, gdje radim od 1994. godine, kada je ovo udruženje i osnovano. Kroz rad u centru i u sigurnoj kući angažirana sam na pomoći ženama žrtvama porodičnog nasilja, te sam za vrijeme krize izazvane pandemijom COVID-19 svakodnevno radila na tome da ženama i djeci bude obezbijeđena zaštita bez obzira na teške okolnosti. Udruženje „Vive žene” je partnerska organizacija regionalnog programa borbe protiv nasilja nad ženama i djevojčicama “Provođenje normi, mijenjanje stavova” kojeg u BiH provodi UN Women sa partnerskim organizacijama, uz finansijsku podršku Evropske unije.
Naš prvi korak kada je počela kriza izazvana pandemijom COVID-19, bio je zaštititi zdravlje naših korisnica, kako u sigurnoj kući, tako i korisnica drugih programa koje provodimo u sjeveroistočnoj BiH, i naših uposlenika. Stalni oprez, praćenje situacije o kojoj niko ništa sa sigurnošću ne može reći niti predvidjeti, donošenje odluka u momentima kada vam se čini da je sve oko vas u haosu, kada nemate kome da se obratite – sve je ovo bilo neizmjerno teško i stresno.
Kada su uvedene restriktivne mjere, prvo sam pomislila da moram održati smirenost, da će ovo trajati nekoliko sedmica, da ćemo se prilagoditi, kao i uvijek. Nažalost, situacija još uvijek traje, i ko zna koliko će trajati. Nisam bila upravu, ali zadržala sam smirenost. Kada imate ljude oko sebe koji očekuju odgovore od vas, nemate puno izbora već da budete odlučni, smireni i brzi. Naš plan za odgovor na krizu je bio izvrstan, i svake sedmice smo ga analizirali i prilagođavali, u skladu sa okolnostima i naredbama nadležnih organa. U početku krize je samo nekoliko uposlenika boravilo u centru „Vive žene“, a u sigurnoj kući je bilo šest žena i sedmero djece. Oni su bili naša najveća briga. Naše korisnice, kao žrtve nasilja koje su već ranije živjele u strahu i imale dovoljno problema, zatekle su se u novoj nesigurnosti i neizvjesnosti. U tom momentu nam je bilo najvažnije da im pružimo osjećaj sigurnosti, zaštite i stabilnosti. Najveći izazov je bio kako primiti nove korisnice, žrtve nasilja, i koje protokole pratiti kada ih nije ni bilo. Tražili smo hitno testiranje žena i djece za koje se procijeni da trebaju biti smješteni u sigurnu kuću, i nakon što smo dobili pozitivan odgovor Ministarstva zdravlja Tuzlanskog kantona, hitno smo sa koordinacionim tijelom za borbu protiv nasilja u TK izradili posebne Smjernice za prijem u sigurnu kuću u vrijeme pandemije COVID-19. Ipak, dodatnu poteškoću je predstavljalo obezbjeđivanje prostora za izolaciju dok se čekaju rezultati testiranja, jer takav prostor nismo imali u centru. Zahvaljujući sredstvima ambasade Švicarske, uspjeli smo pripremiti jedan dio centra za izolaciju.
Kada je proglašeno krizno stanje, pozivi naših korisnika/ca su nas preplavili. Izolacija je izazvala i strah kod građana/ki, posebno ljudi koji i dalje trpe teške posljedice rata. Žene i djevojke koje podržavamo su među bile među najteže pogođenim. Gotovo sve naše korisnice su već iskusile nasilje i siromaštvo, a ostale su zaključane sa počiniteljima nasilja ili im je zabranjeno da izlaze i ili traže pomoć. Za njih je COVID-19 kumulativna kriza, često je budila sjećanja na prošle krize kroz koje su morale proći. Brzo smo organizirali pružanje psihološkog savjetovanja i podrške putem telefona i online platformi Zoom i Skype. Uveli smo liniju za besplatnu pomoć, savjetovanje i podršku, te redovnu komunikaciju sa korisnicima/cama putem Vibera. Važnost stalne podrške potvrdili su naši korisnici dva mjeseca kasnije, kada su nam rekli da su osjećali da nisu sami, da imaju nekoga sa kome mogu podijeliti svoje strahove, tjeskobu i brigu.
Suočili smo se sa organizacionim izazovima i strahovima hoćemo li imati dovoljno sredstava za rad. Većina projekata se odnosila na rad u zajednicama, koji je zaustavljen, a rad sigurne kuće je bio upitan zbog velikog nedostatka sredstava. Srećom, brz odgovor međunarodne zajednice, privatnih kompanija, i grada Tuzla, rezultirao je donacijama u zaštitnoj opremi, hrani i higijenskim potrepštinama. Nakon osjećaja usamljenosti i neizvjesnosti bilo je neopisivo olakšanje osjetiti povezanost i podršku od svih koji su ponudili pomoć.
Najveći izazov tokom krize bio je kada sam nakon tri mjeseca neprestanog rada, planiranja, i poštivanja svih mjera zaštite, dobila informaciju da je jedna mlađa kolegica izgubila čula okusa i mirisa. Pored svih mjera zaštite, pleksiglasa na recepciji, maski, dezinfekcije, distance, preraspodjele rada - ponovo strah, ponovo brzo donošenje odluka. Svi koji su sa koleginicom bili u kontaktu poslani su u izolaciju. Rezultat je bio tri pozitivna uspolenika, sedam u izolaciji. Svi koji su bili pozitivni su dobro, imali su blage simptome. Ova situacija nas je osvijestila da koliko god se čuvamo i pazimo, opet neko može imati virus. Također smo naučili da stanje opreza nije privremeno, kao što smo mislili na početku. Ovo je trajno stanje, te se moramo prilagoditi i naučiti živjeti u nepredvidivoj situaciji i uvijek imati na umu da od odgovornosti svih nas ovisi kako će se situacija razvijati.
Ako se želimo bolje oporaviti od krize, za mene je najvažnije pitanje povjerenja u smislu odnosa prema državi i onima koji upravljaju njome. Za izlazak iz bilo koje krize trebate imati vođu kojem vjerujete, trebate biti motivirani da date i više od sebe da učestvujete i planirate zajedno. Ako se uporno, dosljedno i iskreno borite za pravednost, možete promijeniti stanje oko sebe. Ostajem predana borbi za poboljšanje statusa i položaja ugroženih grupa, pogotovo žena žrtava nasija i rata, i logoraša koji još uvijek nisu regulirali svoj status. To je moje životno opredjeljenje i moja misija. Kada i ako izađemo iz ove krize sa što manje posljedica, i dalje će kategorije koje su bile najmanje zaštićene u našem društvu biti moja primarna zadaća. Mislim da briga o našim sugrađanima koji trebaju pomoć treba svima biti prioritet, jer davno je rečeno da je država onoliko jaka koliko se dobro brine o svojim najslabijim i najugroženijim grupama građana.“