Visoka povjerenica UN-a za ljudska prava Michelle Bachelet završila zvaničnu posjetu Bosni i Hercegovini (21-24. juni 2022)

Dobar dan svima i hvala što ste došli.

Dozvolite mi da, prije svega, izrazim iskrenu zahvalnost vlastima u Bosni i Hercegovini na tome što su bili domaćini mojoj službenoj posjeti. Vrlo pomno pratimo situaciju u Bosni i Hercegovini. Ova posjeta je pružila važnu priliku da razgovaramo o nizu pitanja i izazova u pogledu ljudskih prava s kojima se građani Bosne i Hercegovine, zajedno s njenim institucijama, civilnim društvom i drugim akterima, bore gotovo tri desetljeća.

Ovo je bila prva posjeta visokog povjerenika UN-a za ljudska prava od dolaska Mary Robinson u BiH 1998. godine. Neki izazovi ljudskih prava su prisutni i dan danas. Ožiljci konflikta od 1992. do 1995. godine su duboki. Sjećanja su još uvijek bolna. Ali nakon moje posjete, uvjerena sam da mnogi posjeduju volju i odlučnost da izgrade društvo u kojem će svi građani, širom zemlje, moći uživati u miru i biti tretirani jednako, s poštovanjem i dostojanstvom.

Tokom boravka u Bosni i Hercegovini susrela sam se s predsjedavajućim Predsjedništva Šefikom Džaferovićem, ministrom za ljudska prava i izbjeglice BiH, članovima Parlamentarne skupštine, Institucijom ombudsmena za ljudska prava, članovima Ustavnog suda, Visokog sudskog i tužiteljskog vijeća i tužiteljem Tužilaštva Bosne i Hercegovine. Sastala sam se i s visokim predstavnikom i drugim predstavnicima međunarodne zajednice. Također sam se susrela s porodicama žrtava rata i raznim akterima civilnog društva koji rade na pitanjima izgradnje mira, pomirenja, tranzicijske pravde, borbe protiv korupcije, prava žena, osoba s invaliditetom, LGBTI zajednice i migranata.

Većina ljudi s kojima sam se susrela izrazila je zabrinutost zbog uporne diskriminacije na raznim osnovama, prvenstveno na osnovu etničke pripadnosti, roda i seksualne orijentacije. To utječe na građanska i politička prava, uključujući izborna prava, kao i na ekonomska, socijalna i kulturna prava: od podijeljenog, segregiranog obrazovnog sistema, pristupa zapošljavanju povezanog s političkom pripadnosti, pokroviteljstvom ili lojalnošću, nejednake socijalne zaštite ovisno o mjestu prebivališta, do marginalizacije s kojom se još uvijek suočavaju mnogi ljudi koji su se nakon sukoba vratili u svoje mjesto prijeratnog prebivališta, romske zajednice i osobe s invaliditetom. Bosna i Hercegovina ima zakone koji zabranjuju diskriminaciju i bitno je da se oni primjenjuju u cijeloj zemlji i od strane svih institucija kako bi se efikasno eliminirali svi oblici diskriminacije. Aktivan angažman političkih lidera u izgradnji inkluzivnog društva ključan je za njegovu budućnost.

Tokom moje posjete susrela sam se s energičnim i hrabrim akterima civilnog društva koji su istakli neke poteškoće s kojima se susreću u svom radu, zabrinutost oko zaštite građanskog prostora, uključujući online i offline prijetnje s kojima se suočavaju novinari koji istražuju korupciju ili osporavaju dominantne političke narative. Postoji stvarna zabrinutost za mlade, posebno s obzirom na to da je fragmentirani obrazovni sistem, s različitim nastavnim planovima i programima i udžbenicima, ukorijenio podjele i nepovjerenje među zajednicama. Djeca ne bi smjela biti prisiljena da putuju na velike udaljenosti iz straha da su nepoželjna i da neće biti sigurna u svojim lokalnim školama. Obrazovanje je za sve, i djeca ne smiju postati politički pijuni.

Jedno od najdirljivijih iskustava tokom četverodnevne misije bila je moja posjeta Memorijalnom centru Srebrenica-Potočari gdje je oko 8.000 muškaraca i dječaka ubijeno u genocidu. Tamo sam odala počast žrtvama, preživjelima i porodicama ubijenih te se susrela s majkom koja je sa mnom podijelila priču o gubitku supruga i šesnaestogodišnjeg sina. Posmrtni ostaci njenog supruga pronađeni su u jednoj masovnoj grobnici, ali njezin sin se i dalje vodi kao nestao. Rekla mi je da živi s boli svaki dan, ali nikada neće odustati od nade da će jednog dana pronaći njegove ostatke i konačno ga položiti pored oca. Govorila mi je o odlučnosti srebreničkih majki da nastave svoju borbu kako bi osigurale da genocid nikad ne bude zaboravljen. Obje smo plakale. Dijelim njezinu nadu da će jednog dana pronaći posmrtne ostatke svog sina i da nikada ne smijemo zaboraviti tragediju Srebrenice. Danas se oko 7.000 ljudi koji su nestali tokom rata još uvijek vode kao nestali nakon masovnih zločina izvršenih širom zemlje.

Nekim glavnim organizatorima ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti i genocida je suđeno i oni će provesti ostatak života u zatvorskim ćelijama. Ali, mnogi počinitelji, uključujući i one optužene za seksualno nasilje, i dalje su nekažnjeni i slobodno šetaju Bosnom i Hercegovinom ili drugim zemljama. Nadam se da će i u tim slučajevima pravda biti zadovoljena. S vremenom, neki možda nikad neće biti identificirani te je, stoga, vrlo bitno snažno provoditi krivično gonjenje u zemlji za sve zločine počinjene tokom sukoba kako bi oni čija se krivnja utvrdi bili odgovarajuće kažnjeni. Važno je da zemlje u regiji intenziviraju saradnju u tom pogledu.

Individualna odgovornost kroz neovisne pravosudne mehanizme ključna je za izbjegavanje i prevladavanje kolektivne krivnje. Zbog toga su suđenja za ratne zločine toliko važna kao elementi traženja istine i poticanja pomirenja.

Zemlja će moći krenuti naprijed tek kada se u potpunosti suoči sa svojom prošlosti. Ja sam doktor medicine i proteklih dana sam tokom razgovora metaforički govorila „da rana može zacijeliti samo kad je očišćena, i to temeljito očišćena“. Dobila sam uvjeravanja da tužitelji nastavljaju tragati za ratnim zločincima i nestalim osobama i pozvala sam ih da nastave s progonom odgovornih u skladu s važećim međunarodnim standardima.

Mali napredak je postignut u pogledu isplate reparacija svim žrtvama zločina. Ključni element procesa zacjeljivanja je osigurati da se žrtvama i njihovim porodicama osiguraju pravna sredstva. Ne postoji sveobuhvatan program za civilne žrtve torture, uključujući bivše logoraše i preživjele seksualnog nasilja povezanog s ratom, ni za porodice nestalih osoba. Reparacije su nedovoljne. Obaviještena sam o slučajevima u kojima je sud odredio počiniteljima da isplate odštetu, ali oni to nisu uradili jer nemaju sredstva ili ih skrivaju. Stoga je nužna shema odštete i potrebno je novo zakonodavstvo. Trebalo bi osnovati fond za obeštećenje žrtava. Isto tako, trebalo bi formirati i fond za porodice nestalih osoba. 

Posebno me je zabrinula činjenica da su sudovi širom Bosne i Hercegovine odbijali zahtjeve preživjelih žrtava rata za odštetu zbog zastare. Neki od onih koji su tražili pravdu morali su platiti previsoke sudske takse nakon što su izgubili građansku parnicu, što je dovelo do situacije u kojoj su žrtve novčano kažnjene i ponovo traumatizirane zbog traženja pravde. Ova praksa se mora hitno prekinuti.

Odgovornost je na Bosni i Hercegovini da osigura da su počinitelji zločina iz prošlosti kažnjeni, da osigura odštetu preživjelim žrtvama i porodicama svih žrtava, te da vodi i podržava proces zacjeljivanja i pomirenja. Također je odgovorna suprotstaviti se poricanju zločina i glorificiranju ratnih zločinaca. Napominjem da je ove sedmice Sud BiH osudio tri osobe zbog poticanja na mržnju 2019. godine pjevanjem pjesama koje su predstavljale prijetnju nasiljem u Višegradu i razumijem da je ta presuda bez presedana.

Govoru mržnje nema mjesta po bilo kojoj osnovi. Dok se Bosna i Hercegovina sprema za izbore u oktobru, potičem sve političare da promijene retoriku i politiku podjela, da se usredotoče na promoviranje prava svih u cijeloj zemlji i da grade inkluzivnu i demokratsku budućnost, zasnovanu na jednakosti svih građana.

Čula sam da su hiljade ljudi, posebno mladih, napustili Bosnu i Hercegovinu proteklih godina. Odliv talenata je razlog za stvarnu zabrinutost i nadam se da će zemlja moći pronaći rješenja i provesti djelotvorne mjere za zaustavljanje odlazaka. Ne radi se samo o nedostatku radnih mjesta nego i o percipiranoj korupciji i nepovjerenju u vlasti, institucije i javne službe. Bosna i Hercegovina ima toliko toga za ponuditi i iskreno se nadam da će njeni lideri biti ujedinjeni i da će najbolje interese ove mlade zemlje staviti na prvo mjesto - za dobrobit svih.

Od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma Bosna i Hercegovina je usvojila opsežan zakonodavni okvir i posjeduje značajan broj pravosudnih i drugih institucija kojima je povjereno promoviranje i zaštita ljudskih prava. Mnogi ljudi s kojima sam se susrela žalili su se na nedovoljnu provedbu i primjenu zakona. Neki su izrazili zabrinutost zbog funkcioniranja ili čak neovisnosti institucija, otkrivajući značajno nepovjerenje u njihovu sposobnost zaštite prava. Od ključne je važnosti da te institucije budu čvrste, nezavisne, transparentne i nepristrane i da se doživljavaju kao takve. Institucija ombudsmena za ljudska prava Bosne i Hercegovine ima posebno važnu ulogu. Budući da počinje proces imenovanja i izbora ombudsmena, bitno je da on bude potpuno transparentan, pravičan i nepristran i da organizacije civilnog društva prate ovaj proces. Ova institucija mora imati povjerenje svih ljudi u Bosni i Hercegovini i ona mora proaktivno promovirati i štititi ljudska prava, kao i rad aktera civilnog društva.

Mnogi sagovornici iz civilnog društva opisali su napade na građanski prostor proteklih godina, s posebnom zabrinutošću u entitetu Republika Srpska. Novinari, kao i branitelji ljudskih prava, posebno žene, suočavaju se sa sve većim pritiskom, zastrašivanjem i prijetnjama. Najviše zabrinjava stigmatizacija od strane političkih lidera, što izaziva društvenu isključenost. Zaštita temeljnih sloboda neophodna je u svakom trenutku, a posebno uoči izbora u oktobru. Također je važno uspostaviti mehanizme za jačanje zaštite novinara i branitelja ljudskih prava te poticati inicijative koje se poduzimaju u tom pogledu.

Raznolikost ove zemlje jedno je od njezinih velikih bogatstava. Vidim toliki potencijal za Bosnu i Hercegovinu. Svako zaslužuje živjeti na sigurnom mjestu gdje je poštivanje ljudskih prava svih u njegovoj srži.

Hvala vam.