UN u BiH kreće sa objavljivanjem ličnih priča koje opisuju napore i akcije da se osigura neprekinut rad tokom COVID-19 pandemije; u okviru UN75 serije priča.
U BiH sam stigao 1999. godine kao fudbaler, na preporuku mog sunarodnjaka, nekadašnjeg fudbalera F.K. Sarajevo, Jeana Louisa Noukena. Nakon okončanja fudbalske karijere 2003. godine, političke okolnosti u Kamerunu, mojoj domovini, primorale su me da zatražim azil u Bosni i Hercegovini. Imao sam priliku živjeti u drugim zemljama Evrope, ali Bosnu i Hercegovinu sam posebno zavolio. Ljudi često kažu kako nije bitno gdje se nalaziš; bitno je kako se osjećaš tu gdje jesi, i upravo tako sam ovdje pronašao svoj novi dom. Od tada prenosim svoje iskustvo drugima koji dolaze u potrazi za utočištem, radeći kao koordinator sportskih aktivnosti za djecu i mlade u prihvatnim centrima u Sarajevu pri Fondaciji bosanskohercegovačka inicijativa žena – BHWI, partneru UNHCR-a u BiH.
Pandemija koronavirusa je i meni, kao i svima drugima, poremetila svakodnevni život i rad s djecom tražiteljima azila i izbjeglicama. Brzo sam morao da osmislim način kako nastaviti s aktivnostima u centrima, jer sam znao da će ova situacija, naročito za djecu koja su već prošla traumatična iskustva, utjecati na njihovo psihičko stanje, te da ih što prije treba animirati sportom.
Tokom treninga djeca poštuju sve mjere zaštite – igrači imaju maske, rukavice, fizički kontakt se tretira kao teški faul. Priznajem da zna biti teško raditi s djecom jer morate imati karizmu ukoliko želite da djeca slijede vaše upute, ali imam dovoljno sreće da posjedujem jednu takvu karizmu.
Izuzetno je teško nositi se sa situacijom između četiri zida, pa se trudim usrećiti djecu barem taj dan kad su na terenu i bave se sportom. Ponekad im dodijelim nagradu; dobiju čokoladu ili keks i to je ono što ih motivira i čini sretnim. Pustim muziku, često i zaplešemo. Međutim, pomalo sam razočaran što ljudi općenito sve manje poštuju mjere prevencije širenja virusa. Zdravlje je najbitnije i niko se neće osjećati loše ako ne popije kafu s prijateljima ili čak propusti jedno ljetovanje, ali jedna kafa u ovoj situaciji može nekoga koštati života - ljudi to moraju imati na umu.
Vjerujem da će put oporavka od koronavirusa biti težak, ali svi moramo raditi zajedno i prije svega pokazati humanost i solidarnost. Prije sedamnaest godina bio sam u situaciji kad mi je bila potrebna pomoć i zaštita, a ljudi su mi pomagali, tako da se uvijek trudim pomogati drugima, kad god sam u prilici. To je jedini način da prebrodimo ovu situaciju i učinimo svijet boljim mjestom.