Saopštenje za medije

Da li preduzeća mogu raditi za dobrobit ljudi i planete? Mogu i moraju

07 juli 2021

Piše Hiro Mizuno, specijalni izaslanik Ujedinjenih nacija za inovativne finansije i održive investicije

Fotografija:

Prošlo je više od šest godina kako su vlade država svijeta usvojile Ciljeve održivog razvoja, a prije skoro pet godina su potpisale Pariški sporazum o klimatskim promjenama. Velike korporacije su izjavile da će svoje poslovne prakse uskladiti prema održivosti.

Šta su od toga uradile?

Bilo je puno riječi, a nedovoljno djela.

  • Iako kompanije i investitori sve češće izražavaju predanosti održivosti, direktne emisije iz korporacija su od 2015. do 2019. godine povećane za više od 10%.
  • 98% plastične ambalaže je za jednokratnu upotrebu i više od jedne trećine se ne može reciklirati.
  • Rodni jaz u plaćama, prema izvještajima, još uvijek iznosi 16% globalno - uprkos priznanju da rodna ravnopravnost može stimulirati rast i podržati održivost okoliša, kao što su isticali eksperti poput Lakshmi Puri, bivše zamjenice izvršne direktorice agencije UN Women.

Očuvanje planete je temelj preživljavanja budućih generacija. Preduzeća moraju preispitati i transformirati svoj način rada, a vlade će morati podržati neizbježne izazove sa kojima će se suočiti.

U Izvještaju o finansiranju za održivi razvoj iz 2021. godine je zaključeno da se postojeći poslovni model ne mijenja dovoljno brzo da bi se postigla naša globalna ambicija u pogledu održivosti. Ovaj nesklad između obećanja da će se privatni sektor mijenjati i onoga što se dešava u stvarnosti nije prošao neprimijećen u široj javnosti. Manje od 20% ispitanika u globalnom istraživanju smatra da im postojeći sistem stoji na usluzi, dok 56% vjeruje da u svojoj sadašnjoj formi kapitalizam čini više štete nego dobra.

Gdje idemo odavde?

Prvo, moramo promijeniti pravila igre. Sve veći broj investitora uviđa da dobit i prednosti po okoliš i društvo nisu međusobno isključivi i oni zahtijevaju i jedno i drugo. Međutim, tržištima je potrebno predugo vremena da to pretoče u normu bez obzira na porast investicija kojima se u obzir uzimaju ekološki, društveni i upravljački (ESG) faktori. Neusklađenost između ciljeva društva i preduzeća će postojati sve dok je profitabilno voditi ekološki ili društveno neodrživa preduzeća.  

Vlade mogu promijeniti pravila igre tako što će ažurirati politike i propise. Naprimjer, vlade mogu nametnuti cijene za emisije ugljika i koordinirati prekogranični porez na ugljik. Prilikom dodjele javnih ugovora, one mogu dati prednost kompanijama koje integriraju manjine i postižu rodnu ravnotežu. Također mogu osigurati da se proizvođači smatraju odgovornima za utjecaj njihovih proizvoda na okoliš. (Naprimjer, kreatori politika bi trebali učiniti odgovornim proizvođače mobilnih telefona za recikliranje e-otpada koji proizvode).  

Drugo, transformacija privatnog sektora zahtijeva transparentnost. Kompanije se ne mogu smatrati odgovornima za utjecaj koji imaju na održivi razvoj bez pravilne i pravične objave podataka. Objavom podataka će se investitorima omogućiti da dodjeljuju sredstva u skladu sa svojim politikama održivosti.

Uprkos sve većem broju izvještaja o korporativnoj održivosti, objavljene informacije su često neuporedive i nepotpune, s obzirom da kompanije koriste različite matrice za izvještavanje i one mogu odlučiti da ne objavljuju negativne podatke.

Regulatori mogu povećati transparentnost konsolidiranjem okvirâ za izvještavanje o održivosti i propisivanjem minimalne obaveze izvještavanja. Također trebaju zahtijevati od kompanija da objavljuju vjerodostojne planove održivosti sa mjerljivim ciljevima.

Investitori moraju uspostaviti kontakt sa kompanijama i regulatorima i od njih zahtijevati da objavljuju rizike po materijalnu održivost, te kompanije koje imaju transparentne planove održivosti nagraditi većim investicijama.

Treće, moramo ojačati kredibilitet proizvoda održivog ulaganja. Porast zelenih obveznica i fondova zasnovanih na ekološkim, društvenim i upravljačkim (ESG) principima stvorio je zamah oko proizvoda održivih investicija. Oznaka za zelene obveznice potvrđuje da je određena djelatnost koja se finansira „zelena“, ali ona ništa ne govori o tome koliko je strategija kompanije „zelena“. Stoga, ne postoje snažni dokazi da će se vremenom smanjiti ugljični intenzitet firmi koje izdaju zelene obveznice.  

Razlika između oznaka za zelene obveznice i rangiranja ekološke prihvatljivosti bi mogla podstaći obmanjivanje lažnim „zelenim sjajem“ ili ostvarivanjem ciljeva održivog razvoja. Trebamo nadopuniti oznake za zelene obveznice rangom ekološke prihvatljivosti njihovih izdavača (npr., dokaz da kompanija radi na ostvarivanju cilja da se održi porast prosječne globalne temperature na ispod  2°C).

Također trebamo promovirati fondove zasnovane na ekološkim, društvenim i upravljačkim (ESG) principima koji se fokusiraju na pozitivan učinak koji će njihove ciljne kompanije i projekti imati na ostvarivanje ciljeva održivog razvoja. Globalni savez investitora za održivi razvoj (GISD) je izradio zajedničku definiciju ulaganja u održivi razvoj koja bi mogla biti djelotvorna osnovna za tržište.

Postoje višestruka, alternativna nastojanja da se utvrdi jedna zajednička definicija ulaganja u održivi razvoj. S obzirom na urgentnost pitanja održivosti, regulatori bi trebali omogućiti konsolidaciju takvih nastojanja kako bi usaglasili jedinstvenu i djelotvornu osnovu za tržište.

COVID-19 je ojačao značaj partnerstva između vlada i preduzeća. Ona moraju iskoristiti ovaj trenutak za poticanje promjena. 

Tri gore opisane akcije mogu poslužiti kao osnova za vlade i privatni sektor za njihovo zajedničko stvaranje novog poslovnog modela koji će biti koristan i za ljude i za planetu.

Da bi svijet bio bolji, važno je da privatni finansijski sektori podrže i ubrzaju sve ove izazovne, ali neophodne transformacije poslovanja.

Da li preduzeća mogu raditi za dobrobit ljudi i planete? Mogu i moraju

RCO

Communications Unit

Tijela/agencije UN-a uključena u ovu inicijativu

UN
Ujedinjene nacije

Ciljevi koje podržavamo ovom inicijativom