Žene u bh. kinematografiji pokreću društvene promjene

Ovaj napredak nije bio lak. Prije rata, samo su dvije redateljice u Bosni i Hercegovini — Vesna Ljubić i Suada Kapić — snimile dugometražne filmove. Danas sve veći broj autorica bilježi zapažene uspjehe, kako u zemlji tako i na međunarodnoj sceni — od nominacija za Oscara do prikazivanja filmova i nagrada na prestižnim festivalima u Veneciji, Kanu, Berlinu i Locarnu.

Još važnije, film u Bosni i Hercegovini postao je prostor u kojem se žene mogu slobodno izražavati i doprinositi otvaranju zanemarenih društvenih pitanja.

Kako ističe nagrađivana filmska redateljica Aida Begić, iza ovog napretka stoji dugogodišnja borba.

“To je rezultat dugogodišnjeg rada, borbe i uspjeha svih nas koje smo prije nekoliko decenija hrabro ušle u prostor u kojem su dominirali muškarci. Iako borba još traje, odnos prema ženama u industriji i umjetnosti se mijenja nabolje.”

Ovaj pomak vidljiv je i među mlađim generacijama. Sve više mladih žena ulazi u industriju — ne samo kao redateljice, scenaristice i producentice, već i kao snimateljice, montažerke i studentice audio-vizuelnih umjetnosti.

Udruženje filmskih radnika također bilježi porast broja žena i njihovog utjecaja u profesiji. Kroz projekte posvećene studentskom filmu, sve je veći broj mladih autorica koje ostvaruju zapažene rezultate, kako u Bosni i Hercegovini tako i na međunarodnim festivalima, obrađujući teme važne za mlade žene u savremenom društvu.

Filmovi kao pokretači pozitivnih promjena

U društvu u kojem perspektiva žena o historiji često ostaje neispričana, filmovi koji se bave kompleksnim temama poput rata iz ugla žene imaju posebnu vrijednost. Brojne autorice svojim su filmovima pokrenule javne rasprave o temama koje je bilo nužno, ali i teško otvoriti.

„Prvi film koji je inicirao promjene u zakonu o civilnim žrtvama rata bio je ‘Grbavica’ Jasmile Žbanić“, kaže Aida Begić.

Asja Krsmanović, voditeljica programa CineLink Sarajevo Film Festivala, također ističe značaj ovog filma ne samo za kinematografiju, već i za društvo u cjelini. Film je pokrenuo široku javnu raspravu o posljedicama ratnog seksualnog nasilja i pravima preživjelih i njihove djece, što je dovelo do dugotrajne kampanje koja je godinama kasnije rezultirala izmjenama zakona kojima su djeca rođena kao posljedica ratnog seksualnog nasilja prepoznata kao posebna kategorija civilnih žrtava rata.

Kako naglašava, utjecaj filma nije uvijek direktan, ali je dubok:

„Film ne može direktno promijeniti stvari, ali može biti sredstvo utjecaja, podstaći javnost da počne razmišljati o određenim problemima i vratiti dostojanstvo onima koji su preživjeli tragedije. Također može otvoriti dijalog koji je nijansiraniji od medijskog i pristupačniji od akademskog, o pitanjima s kojima se društva moraju suočiti“, kaže Krsmanović.

Aida Begić ističe da su nakon toga uslijedili brojni filmovi koji se bave neposrednim posljedicama rata i izazovima s kojima se žene suočavaju u mirnodopskom periodu. U svom filmu „Snijeg“ istražuje patrijarhalne obrasce i ulogu žena u očuvanju zajednice u odsustvu muškaraca; Elma Tataragić u filmu „Najsretniji čovjek na svijetu“ obrađuje teme suočavanja i oprosta; dok Una Gunjak u svom debitantskom filmu „Ekskurzija“ otvara pitanja stigmatizacije ženske seksualnosti i vršnjačkog nasilja među školskom djecom.

U tom smislu, film postaje prostor u kojem se ne samo preispituju društvene norme, već i oblikuju novi narativi.

Ipak, kako ističe Melina Alagić iz Udruženja filmskih radnika, živimo u društvu koje i dalje nosi snažne patrijarhalne obrasce, te umjetnost treba ukazivati na probleme i doprinositi promjenama.

„U tom smislu, potrebno nam je više filmova koji govore o položaju žena u našem društvu.“

Nagrade kao podrška filmskim autoricama 

Uprkos uspjesima, izazovi i dalje postoje. Kao i u mnogim drugim sektorima, filmska industrija u Bosni i Hercegovini suočava se s finansijskom nestabilnošću, što predstavlja veliki izazov za mnoge žene koje rade u ovoj oblasti. Industrija koja je nekada bila simbol društvenog prestiža i stabilnih uslova rada danas nosi značajnu nesigurnost. Za većinu, rad na filmu nije primarni izvor prihoda, već se egzistencija osigurava kroz druge poslove, poput rada u obrazovanju ili komercijalnim projektima, objašnjava Asja Krsmanović.

Ona također ističe da ova nestabilnost paradoksalno otvara prostor za žene:

„To može biti jedan od razloga zašto je ova oblast sve manje privlačna muškarcima, dok sve više žena uspijeva da se u njoj ostvari. Važno je stvari posmatrati u kontekstu. Bosna i Hercegovina ima vrlo nestabilnu filmsku industriju, a u takvim uslovima žene ostvaruju izvanredne rezultate.“

U takvom kontekstu, nagrade koje prepoznaju uloženi trud i pružaju finansijsku podršku imaju poseban značaj, jer dodatno ohrabruju autorice da nastave raditi. U okviru Sarajevo Film Festivala dodjeljuje se nagrada „Female Voices“, koja podržava razvoj filmskih projekata autorica iz cijelog svijeta.

Prošle godine nagrada je dodijeljena turskoj rediteljici Zeynep Köprülü za projekat „Rain Country“. Aida Begić, koja je bila članica žirija, ističe da ovakve nagrade pomažu filmovima da se izdvoje i olakšavaju finansiranje budućih projekata, što je posebno važno u vremenu hiperprodukcije.

„Posebno su važne nagrade koje uključuju finansijsku podršku, jer bez njih mnogi filmovi nikada ne bi bili realizovani“, kaže Begić.

Pored toga, nagrada „Amira Lekić“, koju je uspostavilo Udruženje filmskih radnika, pruža podršku mladim autoricama kroz grant i mentorstvo.

Prošlogodišnja dobitnica, producentica Lara Grozdanić, ističe koliko joj ova podrška znači za profesionalni razvoj:

„Trenutno pišem svoj prvi scenarij i jedan od ključnih ciljeva mentorstva je razvoj mojih scenarističkih vještina uz producentski rad. Mog mentora Adisa Đapu dobro poznajem jer već pet godina sarađujemo na različitim projektima kroz Udruženje ‘Sarajevo centar za savremenu umjetnost – pro.ba’. Upravo zato mi je ovo mentorstvo posebno dragocjeno — on poznaje moj rad, moje snage i slabosti i zna na čemu trebam dodatno raditi.“

Inicijativa „Žene vode na putu mira i sigurnosti u Bosni i Hercegovini“, koju provode UN Women, UNFPA i IOM uz podršku Fonda za izgradnju mira generalnog sekretara UN-a (PBF), podržava ove nagrade.

Edita Miftari, programska specijalistkinja za Žene, mir i sigurnost pri UN Women objašnjava zašto je podrška umjetnicama važan dio ove inicijative:

„U bosanskohercegovačkom društvu postoje teme o kojima je i dalje veoma teško govoriti, iako su ključne za pomirenje i iscjeljenje. Umjetnost otvara prostor da se te barijere prevaziđu i daje glas ženama koje su dugo bile ušutkane. Kroz Agendu Žene, mir i sigurnost vjerujemo da umjetnički projekti mogu doprinijeti društvenim promjenama, ali i ličnom razvoju svih uključenih u kreativni proces.“

Baviti se umjetnošću je privilegija, a rad u filmu nije samo za danas, već i za budućnost. Film je dokument vremena koji će nekome za stotinu godina pomoći da bolje razumije kako smo živjeli, šta nas je oblikovalo i kako smo se nosili s izazovima, kaže Asja Krsmanović.

„Zato je važno da se žene danas bave filmom i da ih treba podržati, uprkos svim izazovima s kojima se kao profesija suočavamo“, zaključuje ona.