Zahvaljujući multisektorskom timu za prevenciju nasilja u porodici poboljšana komunikacija među institucijama u Novom Travniku

                                                                                              Neda Kapetan za UN Women BiH

Ovi timovi obično se sastoje od različitih institucija značajnih za borbu protiv porodičnog nasilja, kao što su centri za socijalni rad, policija, domovi zdravlja, općine, obrazovne ustanove. Jedan takav tim formiran je 2017. godine i u Novom Travniku. Sa koordinatoricom tima i uposlenicom Centra za socijalni rad u ovoj općini, Nedom Kapetan, razgovarali smo o značaju multisektorskog tima, dosadašnjim aktivnostima, ali i izazovima s kojima se susreću u svom radu.

Kako je krenula priča o osnivanju multisektorskog tima u Novom Travniku i koje sve institucije su se pridružile?

Proces formiranja je bio dug i počinje krajem 2016. godine kada je formirano koordinaciono tijelo za prevenciju nasilja u porodici na području Srednjobosanskog kantona. Nakon toga smo shvatili da je preventivne aktivnosti najbolje spustiti na lokalni nivo jer se problemi najkonkretnije rješavaju “u svojoj kući”. 2017. godine formiran je multisektorski tim u Novom Travniku, ali je u početku to tijelo bilo zaista veliko jer je uključivalo i predstavnike svih osnovnih i srednjih škola. Naredne godine, kada je došlo do formalnog osnivanja tima, shvatili smo da bi tako veliko tijelo bilo otežavajuće za rad, tako da danas imamo šest članova/ica. To su predstavnici centra za socijalni rad, policije, doma zdravlja, općine, jedne osnovne i jedne srednje škole. Mislim da smo time povukli pravi potez jer je sada saradnja lakša.

Koji je značaj multisektorskog tima i šta je vaša glavna zadaća?

Osnovna funkcija tima je prevencija nasilja u porodici. Zahvaljujući podršci Gender Centra Federacije BiH i UN Women BiH, provodili smo niz projekata koji su bili usmjereni, prije svega, na jačanje kapaciteta samih članova/ica tima, a zatim i šire društvene zajednice, te najmlađe generacije, kako bismo ih obrazovali o nasilju. Zahvaljujući ovom timu znatno je poboljšana komunikacija među različitim institucijama jer je sada protok informacija puno bolji. Ranije bi se često dešavalo da nam izostanu informacije koje aktivnosti je neka institucija provela u polju zaštite od nasilja u porodici. Ipak, mislim da ovakve inicijative ne bi trebale dolaziti isključivo iz nevladinog sektora, i potrebno je održati njihov kontinuitet. Do sada niti jedan multisektorski tim nije prepoznat kroz budžet općina, a ni koordinaciono tijelo na području Srednjobosanskog kantona do sada nije našlo način finansiranja od vlasti, iako su nas ovi organi zvanično imenovali. Naknadu za rad u multisektorskom timu nikada nismo dobili, nego se financiramo kroz projekte.

Pored nestalnog financijskog izvora sredstava, koji su to najveći izazovi s kojima se multisektorski tim nosi?

Ljudi odlaze s određenih funkcija i radnih zadataka pa se zna desiti da se nove osobe teško odluče da uđu u tim. Nije svako isto senzibiliziran niti želi da radi ovu vrstu posla. U posljednje vrijeme je vrlo aktuelna saradnja policijske stanice i Centra za socijalni rad gdje se čujemo zaista često u vezi sa slučajevima nasilja u porodici. Ipak, poražavajuća je činjenica da smo od 2016. godine pa do 2018. godine na nivou općine imali godišnje prosječno sedam izrečenih zaštitnih mjera koje su se izvršile, a od 2019. pa do danas izrekle su se samo dvije zaštitne mjere. Smatram da tu saradnja sa policijom mora biti bolja, i da se novi ljudi koji dolaze na mjesto inspektora trebaju dodatno osnažiti i educirati. Također, na sastancima multisektorskog tima često dođemo u situaciju da razgovaramo o konkretnim slučajevima nasilja, no ja smatram da bismo se mi ipak trebali fokusirati na prevenciju.

Da li ste primijetili da su žene u Novom Travniku postale osnaženije da prepoznaju i prijavljuju nasilje u porodici?

Ima jedna anegdota koja meni pokazuje da se ipak dešava nešto na terenu, da ljudi znaju da postoji određeno tijelo i da stvari ipak funkcionišu. Kolega se jednom našao u jednom tržnom centru u kupovini i ispred njega su dvije žene razgovarale. Jedna je govorila drugoj kako njena kćerka ima probleme u braku i da trpi nasilje. Druga joj je na to rekla kako postoji Centar za socijalni rad i kako nam se treba javiti pa ćemo mi to riješiti. Mislim da nam je to najveći pokazatelj da ljudi znaju da nam se mogu obratiti i da će dobiti podršku. Ja bih još dodala da nam je dobar pokazatelj i osnaživanje preživjelih, koje su prošle kroz sistem sa multisektorskim pristupom, a koji je obuhvaćao put od izricanja zaštitnih mjera, pokretanja krivičnog postupka za nasilje, kao i pružanja psihosocijalne podrške. Često smo svjedoci da same preživjele ističu da su ojačane kroz proces, te su se u dosta slučajeva osnažile i započele novi život.

Ono što u budućnosti treba raditi jeste naći efikasan model ekonomskog osnaživanja preživjelih nasilja. Vrlo čest razloga zbog kojeg se žene ne odlučuju prijaviti nasilje je ekonomska ovisnost o zlostavljaču. Moramo razmišljati i o efikasnim načinima preventivnog djelovanja u ruralnim područjima, jer je primjetno  da prijave nasilja uglavnom dolaze od žena koje žive u gradskom području. Smatram da su najmlađe generacije te koje se moraju educirati i senzibilizirati o nultoj toleranciji na nasilje, te čvrsto vjerujem da nije prerano početi takve programe i u predškolskom uzrastu jer dugoročno samo na taj način možemo uticati na promjenu svijesti kod novih generacija.